„Ništa nije savršeno, svijet treba uvijek popravljati“

O Davoru Rostuharu, jednom od najpoznatijih hrvatskih putopisaca, avanturista i fotografa, puno se toga zna. Proputovao je velik dio svijeta, objavio više od 200 članaka i 10 000 fotografija, napisao šest knjiga (Samo nek' se kreće!, Na putu u skrivenu dolinu; umijeće prihvaćanja besmisla, Džungla, Degustacija slobode, National Geographic – Hrvatska iz zraka i U zemlji zmaja) te se nedavno vratio s turneje po jadranskoj obali gdje predstavlja izložbu National Geographic – Hrvatska iz zraka, najveći hrvatski fotografski projekt.  

Možda je manje poznato da je Davor izuzetno draga osoba koja putuje svijetom otvorenog srca i uma nezatrovanog predrasudama. Kad smo ga upitali za intervju, rado je pristao uz jedan mali uvjet – neka mu postavimo pitanja na koja inače nema priliku odgovarati u intervjuima. Takvom izazovu nismo mogli odoljeti te smo ga zasuli neobičnim upitima u nadi za sočnim odgovorima, i nismo se razočarali! Jesmo li o ovom intrigantnom pustolovu otkrili nešto novo i nepoznato, prosudite sami.

Krenuo si s 19 godina na put biciklom do Egipta, motociklom si išao do Capetowna, u Peruu si se popeo na najviši vulkan u tropima, Hrvatsku si snimao iz zraka. Imaš li omiljeno prijevozno sredstvo na putovanju – motor, avion, kajak, ili dobre, stare noge?

Moram priznati da najviše volim hodanje. To ne znači da volim samo hodanje i jedino to. Svijet je raznolik pa tako mi je sasvim logično da putujem i raznolikim prijevoznim sredstvima. Većina putnika se nekako specijalizira za određeni način putovanja, i to je ok, ali meni to nije potpuni doživljaj svijeta. Ja sam fasciniran bogatstvom raznolikosti našega planeta. Tu raznolikost pokušavam pratiti i odabirom načina putovanja. Kad sam u nekom riječnom ili močvarnom krajoliku ili u pitomim morskim arhipelazima, koristit ću neku vrstu plovila, kajak, splav, čamac. Kad sam u planinama ili prirodi, najradije ću ići pješice. Kad sam u polarnim krajevima, skijama ili psećom zapregom. Sva su ta prijevozna sredstva odlična za istraživanje neke mikroregije.

Ako ću putovati overlanderski (duža putovanja preko cijelih kontinenata kopnenim, površinskim putem), onda ću koristiti neko brže sredstvo. Tako sam išao biciklom od Zagreba do Egipta, i dva puta motorom po Africi, prvi put od Zagreba do Toga, drugi put, od Zagreba do Capetowna. U počecima sam puno putovao backpackerski ili klošarski, autostopom, busevima, vlakovima. To mi je bilo ok u toj dobi, ali moram priznati da sam se toga zasitio. Lažem, vlakova se nisam zasitio. Obožavam duga putovanja vlakovima. Ove godine sam putovao od Moskve na sjever Sibira i nazad, pri čemu sam proveo šest dana u vlaku. Ako imam dobru knjigu uz sebe, to mi nikad ne dosadi. Mnogi putnici koji se specijaliziraju za jedno prijevozno sredstvo ili jedan način putovanja, npr. oni koji uvijek autostopiraju ili samo putuju biciklom ili hodaju ili planinare, samo jedre… mislim da oni dosta toga propuštaju. Ako nekog to veseli, super. Ono što mene veseli je raznolikost!

Bespilotne letjelice nad Zagrebom, FOTO: Davor Rostuhar

Imam samo jedno pitanje u naj kategoriji – najčudnija/najbizarnija hrana koju si probao na putovanju?

Nemam pojma… Majmun u Amazoni? Krokodil ili piton u Papui? Tuljan na Grenlandu? Slani čaj od maslaca na Tibetu? Prozirni kruh u Africi? Ti izaberi! Iako je to atraktivno i puno ljudi zanima, meni nije napeto probati nešto neobično i naizgled odbojno pa da mogu pričat o tome. Obično nosim zapadnjačku, ekspedicijsku hranu sa sobom, a sve ovo što sam nabrojao sam uglavnom jeo kad sam bio uz lokalce koji to jedu, i to samo toliko da probam. Doduše slani čaj od maslaca mi se zaista svidio.

– Stvari su teret. Bolje je imati što manje. –

Na izložbi Put oko svijeta u pola sata imali smo priliku vidjeti oružje koje si donio s ekspedicije u Zapadnoj Papui od plemena koja žive na razini kamenog doba. Pretpostavljam da ti je stan prepun tih suvenira, ako ih mogu tako nazvati, za tebe sigurno imaju puno dublje značenje i svaki ima svoju priču, pa me zanima imaš li neki poseban predmet s putovanja za koji si snažno emocionalno vezan?

Ma sad ću zvučati već kao neki stari čiča, ali ipak imam nešto kilometara u nogama. Kad kreneš putovati onda ti je to kul i bitno i hoćeš imati suvenire. Onda sazrijevaš i napreduješ pa ne želiš više uzimati suvenire koji su čisti proizvod turističke industrije, nego nešto što ti je emotivno drago, nešto što ima značenje, priču koja je tebi bitna. Onda još sazriješ i napreduješ, pa ne uzimaš više ni to niti išta. Dakle, u počecima sam skupljao svakakve suvenire. Te stvari više ne znam gdje su budući da donedavno nisam imao svoju buksu, nego sam se stalno seljakao, tako da se izgubilo u selidbama.

Onda sam počeo uzimati samo stvari koje imaju priču, značenje, npr evo kako je to oružje iz Papue koje spominješ došlo u moje ruke. Boravili smo s tim plemenom u Zapadnoj Papui koje još uvijek nije imalo metal nego su koristili oruđe i oružje od drva, kamena, kosti, ptičjih kljunova, itd... Mi smo pored njihovih nastambi izgradili svoj kamp i sa sobom poveli sve što nam treba. Oni su proučavali te stvari, ali selektivno, npr. nama vrijedne stvari poput foto opreme i satelitskog telefona, njima nisu bile zanimljive, ali im je jako zanimljiva bila cerada kojom smo natkrili naš kamp, i obične plastične kante kojima smo donosili vodu iz rijeke do kampa. Na rastanku, vođa tog klana mi je ponudio svoje oruđe i oružje za ceradu, kante i nešto užadi, noževa, mačeta i slično. Win-win situacija, a suveniri koje sam ponio s tog putovanja nisu bili iz dućana nego su autentični. No ipak, ponekad ne treba uzimati autentične stvari. Npr. Dogoni u Maliju pljačkaju grobove svojih vlastitih predaka da bi došli do autentičnih maski, jer će turisti (i avanturisti!) to puno skuplje platiti nego nove maske. To mi je bilo također ponuđeno, ali to ne bih uzeo nikada.

Danas ionako ne uzimam skoro više ništa. Dapače, pokušavam se riješiti viška stvari. Stvari su teret. Bolje je imati što manje. Jedino što zaista volim i skupljam su knjige. To gutam. Otkad sam počeo putovati, ne posuđujem knjige u knjižnicama, nego ih kupujem jer em ih volim imati, em mi to zapravo treba za posao, za pisanje mojih reportaža, knjiga itd… Knjige su zaista posebno blago. Zapravo neiscrpan rudnik. Čak i nakon što ih jednom pročitaš, ako ih uzmeš ponovo u ruke, saznat ćeš sasvim nove stvari, čitati ih drugim očima. Sad imam svoj stan i s posebnim guštom njegujem svoju malu biblioteku. Imam zaista odličnih knjiga. I sigurno još dugo neću preći na elektronske knjige (iako imam kindle već pet godina) jer koliko god su praktičnije u mnogočemu, ipak ne ostaju na polici i nemaju miris koji sazrijeva s vremenom. A svi su suveniri, i oni sa značenjem i oni bez značenja  negdje po kutijama i podrumima.

Zapadna Papua, Dani, FOTO: Davor Rostuhar

Kad već pričamo o toj multisenzornoj izložbi, bio je mukotrpan proces postavljanja i zahtjevna organizacija izložbe, i rekao si da je jedinstvena, ali i neponovljiva, no s nadom u glasu pitam jesi li se možda predomislio? Hoćeš li ponovno tako nešto organizirati, takvo iskustvo za sva osjetila?

Volio bih to ponoviti. Ono što ljudi često ne razumiju kad me nešto pitaju je koliko iza svega stoji rada, truda, entuzijazma i novaca. Npr. nakon što je ta izložba bila gotova, zvali su me iz desetak gradova da to napravimo i tamo. Kao da je to mačji kašalj. Budući da si bila dio toga, znaš koliko je truda u to uloženo. Taj je projekt originalno bio budžetiran na 350 000 kn, i mi smo dvije godine tražili financije, i nitko nam od bitnih institucija nije ništa dao, skupili smo jedva 30 000 kn od sponzora. I onda smo, umjesto da odustanemo, odlučili ipak probati napraviti sve sa sredstvima koja imamo i puno mašte. Ali niti u tome ne bismo uspjeli da niste uskočili svi vi super volonteri. Bilo je u tom projektu preko 100 volontera i bez vas ta priča ne bi uspjela. To je bilo prekrasno iskustvo. Koliko god je možda moja sljedeća izložba Hrvatska iz zraka i puno veća i ozbiljnija i na mnoge druge načine meni draža, toliko i ta multisenzorna izložba Put oko svijeta u pola sata ima najbolju i posebnu energiju upravo zbog toga što se toliko ljudi uključilo i doprinijelo svojim entuzijazmom. To je nešto najljepše što mi se ikad dogodilo. Volio bih to ponoviti jednog dana, možda 10 godina nakon što se prvi put održala…

A kad već pričamo o osjetilima, kako najbolje osjetiti novo mjesto, odnosno kojem osjetilu ti pridaješ najveću važnost na putovanju? Moraš li okusiti grad, selo, džunglu…mirisati, opipati… kroz koje ga osjetilo istinski doživiš?  

Kroz sva osjetila, svakako. Mirisi su mi posebno jaki, oni nose svu magiju! Svjetlo mi je bitno, kao fotografu. S vremenom sve više cijenim finu hranu i dobro piće – nasuprot egzibicionizmu s kukcima i čudovištima. (smijeh)

– Mene pale putovanja, planirati ekspediciju, učiti o tim mjestima na koja idem, hengati s lokalcima, promatrati svijet. –

Iskusio si ledeno doba na Grenlandu, povratak u sakupljačko-lovački način života na Papui Novoj Gvineji, boravio si u netaknutoj džungli u Boliviji, kada bi se zauvijek povukao iz civilizacije, gdje bi to bilo?

Hehe, neću vam reći… Ali imam par rajskih mjesta koja sam pronašao na putovanjima, gdje ću se skloniti ako, ne daj bože, dođe do neke ludosti poput velikog rata ili kakve katastrofe... Inače ne volim eskapizam. Oduvijek mi je dom bio u Zagrebu i nadam se da će uvijek i biti i da ću se uvijek tu vraćati. Obožavam Zagreb i ne želim nigdje drugdje živjeti. Ali ljudi su luda bića, ako im padne na pamet da se opet kolju, neće mene povuć' u to, ja imam plan za bijeg… Jedino u tom slučaju mi se bijeg čini opravdan. Ako svijetom zavlada totalno ludilo.

Je li tebi možda itko rekao da si pomalo lud?

Nisam ja lud, ljudi su! Zezam se… ne znam zapravo jel' mi tko to rekao. Ne mislim da radim lude stvari, zapravo sam vrlo odmjeren i proračunat. Ne riskiram život, ne skačem s litice, ne guram nos u nevolje… Možda se nekome može činiti ludo, ali to je stvar kuta gledanja. Ja se time bavim već više od 15 godina. Ja sam tu doma.

Grenland, FOTO: Davor Rostuhar

Kažeš da prije svakog puta osjećaš strah, ali da je to pozitivan strah. Izaziva li zapravo strah taj adrenalin koji te pokreće? I ako prilikom planiranja putovanja ne osjetiš taj strah, nervozu i tremu, znači li to da put nije dovoljno uzbudljiv i zanimljiv? Odustaneš li tada od putovanja?

Ja nisam adrenalin-freak. Ja se bojim skočiti bungee jump i uopće me to ne zanima i vjerojatno nikad neću to skočiti. Mene to ne pali. Mene pale putovanja, planirati ekspediciju, učiti o tim mjestima na koja idem, hengati s lokalcima, promatrati svijet. Sve je to zapravo lagano i neopasno. Ali me naravno, svaki put prije puta opere neka trema. Svaki put! Evo sad pišem ove retke u vlaku iz Barcelone za Perpignan, a prije leta za Barcelonu me isto opralo. Iako se radi o benignom poslovnom putovanju od 5 dana u Francusku gdje sam bio već valjda sto puta. Naravno, nije ista nervoza kad idem tako negdje, i kad idem motorom na osam mjeseci po Africi, ali uvijek je tu. To je onaj strah koji je prijatelj. Koji te čuva ako se s njim sprijateljiš. 

– U trenucima životne opasnosti osjećaš prisutnost, kao da čuješ kako svijetu kuca srce. –

Još malo o strahu. Na putovanjima si se nekoliko puta našao u životnoj opasnosti pa me zanima jesi li u nekom trenutku pomislio – ok, to je to, umrijet ću? I ako jesi, kakve je to osjećaje izazvalo u tebi?

U tim trenucima ne razmišljaš nego spašavaš živu glavu. Ono što je neobično lijepo u tim trenucima je prisutnost. U tim trenucima kao da čuješ kako svijetu kuca srce. Prisutan si u tom trenutku, ne razmišljaš o prošlosti, budućnosti, glupostima. Boraviš u sadašnjosti. Reagiraš na okolnosti. To je prekrasan osjećaj. Ali nije mi cilj to postizati bacajući se u opasne situacije. Nekima jest. Npr. ima ljudi koji su to osjetili u ratu. Uz sva zla koja su u ratu grozna, mnogi ljudi koji su se borili u raznim svjetskim ratovima, upravo su zbog stalne prisutnosti opasnosti boravili u sadašnjem trenutku i znali oni to ili ne, to im se zapravo svidjelo pa im je život nakon rata ispao dosadan i prazan. Meni je cilj izbjegavati opasne situacije i tu prisutnost postići u običnom životu.

Budući da je Studentski.hr namijenjen prije svega studentima i mladima, moram se dotaknuti tvojeg studija, odnosno prekida studija. Rekao si da je za tebe diploma samo papir, a putovanje je najbolja škola, jesi li u međuvremenu možda promijenio mišljenje, namjeravaš li se možda vratiti na fakultet?

Nisam nikad požalio što sam napustio faks. Al' to ti tak ide. Kad si klinac i treniraš neki sport, ne kužiš koliko je taj trener zapravo dobar ili loš. Kad si u školi ili na faksu, ne znaš zapravo koliko je to što te uče dobro ili loše. Tek sam puno godina kasnije skužio koliko je obrazovni sustav truli, a danas već razmišljam o tome i da je obrazovanje uopće samo po sebi upitno… Ali to se tiče mene. Ja sam slušao svoje srce i danas sam zadovoljan što sam napravio tako veliku odluku i prije nego sam kužio koliko je ona dobra. Ali to je bilo dobro za mene. To ne znači da je to dobar put za tebe. Ti moraš sama pronaći svoju svrhu.

Ja svoju svrhu ostvarujem kroz pisanje i fotografiranje, a za to ne trebam ne znam kakve tečajeve i studije, nego mi je dovoljno raditi na sebi i promatrati svijet oko sebe. (naravno, ja stalno, stalno čitam i učim, ali ne ono što mi netko kaže, nego ono što sam mislim da mi treba). Kad bih se želio ostvariti u npr. medicini ili pravu ili brodogradnji, naravno da bi mi studij bio potreban i nemam ništa protiv toga da ljudi studiraju, čak i kad im je sustav truo i profesor loš. Ništa nije savršeno. Svijet treba uvijek popravljati. Da je moj put bio akademski, sada bi bio s vama na faksu i borio bih se za bolji sustav. Ali to nije moj put… Svatko mora pronaći što je za njega/nju bitno i potrebno. Nema univerzalnog rješenja. Ali ako me pitaš za moj put i za moje osobno mišljenje, mogu ti reći da Bog kojeg tražim već dugo ne stanuje u crkvama i hramovima, da znanje za kojim vapim, već dugo ne živi u institucijama, da pravda koju zahtijevam, već dugo ne živi na sudovima. Sve to živi svugdje, u svemu, u tebi i u meni.

– Svatko kreira svoju sudbinu stotinama i tisućama svakodnevnih odluka. –

Možeš li dati savjet mladima koji se nalaze na životnoj prekretnici, žele se upustiti u avanturu, putovanje, slijediti strast, sve im u teoriji zvuči savršeno, ali ne znaju kako napraviti prvi korak? Što bi im ti preporučio, koji je prvi korak?

Kako napraviti prvi korak? Pitanje za milijun dolara! Hehe. Otkrit ću ti tajnu – upravo na tome radim kroz ovaj svoj projekt kojim se sad bavim Polarni san. Uglavnom je jednostavno. Prvi korak je za nekoga možda već čitanje ovog teksta. Ono što želite u životu, unosite u život malo po malo. Ako želite putovati, razgovarajte o putovanjima, sanjarite gdje i kako biste putovali, planirajte putovanja, čitajte o putovanjima, malo po malo to što želite u svom životu unosite u svoj život. Posadite ideju i zalijevajte je. Jednostavno je. Svatko kreira svoju sudbinu stotinama i tisućama svakodnevnih odluka.

Bunari Dalmatinske zagore, FOTO: Davor Rostuhar

Što sljedeće planiraš? Nakon ljeta kroz Lijepu Našu s izložbom Hrvatska iz zraka, koje putovanje je u planu i o čemu će biti sljedeća knjiga?

Trenutno se bavim projektom Polarni san koji je počeo 2015. i trajat će do 2018. U sklopu njega sam već napravio putovanja u Svalbard i ekspedicije na Grenland i sjever Sibira, a planiram još 3-4 ekspedicije sljedeću godinu-dvije. To su velike ekspedicije i 90% posla je u pripremama, ali me to veseli. Iako je priča zapravo malo tužna, jer sam se posvetio proučavanju posljednjih tradicionalnih zajednica ljudi koji žive na Arktiku i koje ubrzano nestaju zbog klimatskih promjena i smjera razvoja u kojem svijet ide. Nažalost, vjerojatno će se njihov svijet u narednih 5-10 godina posve promijeniti…

– Kad primijetiš da ono što radiš ima smisla i da nadahnjuje druge, onda osjetiš i dužnost da to dijeliš. –

Prošle školske godine održao si edukativna predavanja u srednjim školama i kažeš da su te oduševile genijalne reakcije djece i da voliš predavati. Razmišljaš li možda u mirovini o profesorskim vodama? Zapravo planiraš li se uopće umiroviti, skrasiti se, objesiti gojzerice o klin?

Hej hej, pa ja sam još mlad (smijeh)! Imam 34 godine Imao sam rani start i puno sam radio pa sam dosta toga napravio do svojih 34 godine, ali ipak je to nekako prerano za mirovinu, zar ne? Sa godinama, ili zapravo preciznije, sa iskustvom, stvari se mijenjaju. Mijenja se fokus, mijenja se način na koji se neke stvari rade, itd… Ja to zasada pratim, pa ću pratiti i dalje. Evo da se za primjer vratim na ono pitanje o prijevoznim sredstvima. Logično mi je sada kad sam mlad i snažan, da više koristim svoju vlastitu snagu za putovanja, hodanje, veslanje, bicikliranje itd… Privlači me npr. i jedrenje, ali to mogu raditi i sa 60-70 godina, pa mi je logično da to ostavim za kasnije. Isto tako je i s poslom. Sada sam još u kreativnoj ekspanziji. Bilo mi je ponuđeno mjesto predavača na 2-3 faksa, ali to mi je logičnije raditi kasnije, kad se malo skrasim, kad ću poželjeti biti više na jednom mjestu, bilo zbog obitelji, bilo zbog starosti i umora, ili što ja znam čega…

Ova predavanja po školama koja sam počeo ove godine su nešto drugo. To me jako ispunjava, to je privremeno, po projektu. Ove godine sam u pet tjedana obišao 60 škola u kojima sam održao edukativna i motivacijska predavanja. Jednom godišnje napraviti tako nešto mi je trenutno vrlo prihvatljivo. Ali ne bih to stalno radio, zasada još ne. Što se predavanja tiče, ja razlikujem dvije razine. Jedno je dijeljenje znanja, a drugo motivacije i inspiracije. Što se tiče znanja, iako bih vjerojatno u određenim segmentima imao što za podijeliti, tu još uvijek osjećam da učim, da proučavam i istražujem, tako da mi nije još vrijeme podučavati druge. Sasvim je drugačija priča s motivacijom. Kad primijetiš da ono što radiš ima smisla i da nadahnjuje druge, onda osjetiš i dužnost da to dijeliš. To je nešto što se osjećam dužan raditi stalno, i radim kroz svoje knjige, reportaže, foto izložbe, kroz javna multimedijalna predavanja i kroz predavanja po školama i faksevima. Također, nadam se, i kroz ovakve razgovore.

Ako su se i vas dojmile Davorove riječi, pratite ga na njegovoj službenoj i Facebook stranici na kojoj svakodnevno objavljuje zanimljive anegdote sa svojih putovanja. Sve o projektu National Geographic – Hrvatska iz zraka možete pronaći na službenim stranicama na kojima možete i naručiti Davorove knjige. Ako se pak Davoru želite priključiti na putovanju, posjetite njegov Klub za ekspedicionizam i kulturu i uputite se s njim u istraživanje bogatstva raznolikosti našeg planeta.