Profesor Velimir Srića: „Mogao bih podnijeti nezaposlenost, ali ne mogu korupciju, nepotizam, primitivizam“

Profesor dr. Velimir Srića jedna je od ključnih figura ne samo u akademskoj zajednici Hrvatske već i šire. Njegova izvanredna karijera obuhvaća raznolike domene, od menadžmenta i leadershipa do politike i kreativnosti, a njegova stručnost prepoznata je širom svijeta, što potvrđuje impresivna lista svjetskih sveučilišta na kojima je bio gostujući profesor.

Profesor je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (professor emeritus), član Europske akademije znanosti i umjetnosti od 2014. godine, a 2015. postao je i posebni savjetnik rektora Sveučilišta u Zagrebu za strateške projekte. ​Bio je i direktor Zavoda za informatičku djelatnost, član Hrvatske vlade te konzultant za mnoge hrvatske i međunarodne tvrtke. Njegova predanost društvenoj odgovornosti očituje se kroz volonterski rad kao predsjednik Skupštine grada Zagreba te kao gradski zastupnik.

Njegovo iskustvo u politici, iako obilježeno ostavkama zbog nedostatka kompromisa, oblikovalo je njegovu perspektivu koju je detaljno opisao u knjizi eseja Ta gadljiva politika.

Razgovor s profesorom Srićom obećava uvid u bogato iskustvo i duboke uvide u područja kojima se bavio tijekom svoje iznimno plodne karijere.

Kako vidite ulogu obrazovanja u pripremi mladih za aktivno sudjelovanje u politici i društvu?

Krenimo od mišljenja nekih svjetskih autoriteta. Noam Chomsky smatrao je obrazovanje „sustavom nametnutog neznanja“. Naime, dosta obrazovnih institucija još uvijek nameće učenicima i studentima prevladane dogme, pogrešne ideje, neznanstvene pristupe i zastarjele društvene i tehnološke poglede na svijet. Albert Einstein također je bio kritičan prema obrazovanju govoreći da je „pravo čudo što znatiželja uopće preživi doba formalnog školovanja“.
 

Veći dio obrazovnog sustava mladima nudi rješenja, pristupe i teorije koje valja memorirati, a ne potiče ih na kritičko propitivanje, mentalni izazov i slobodno mišljenje. Aktivnost u javnom životu nalik je kreativnosti, odnosno tijesno je povezana sa stupnjem duhovne i intelektualne slobode, a rastući manjak interesa mladih za sudjelovanje u politici i društvu posljedica je manjka osjećaja takve slobode.
 

Naime, kruta birokratska kultura obrazovnog sustava ne stvara povoljnu klimu za propitivanje, ohrabrivanje iznimki, kršenje pravila, slobodu izbora, otvorenost duha i uma. Umjesto istraživanja, igre, izazova i slobode, takav sustav nudi disciplinu, red, pravila i procedure. Umjesto zadovoljstva i ugode učenja donosi frustraciju i strah, a umjesto kreativnih, aktivnih i poduzetnih lidera proizvodi poslušne birokrate.
 

Koje smatrate da bi reforme u obrazovnom sustavu mogle doprinijeti tom cilju, većeg angažmana mladih?
 

Reforme koje treba poduzeti moraju ići u tom pravcu, dakle i sadržajno i suštinski poticati mlade na kritičko mišljenje i izražavanje ideja, na dijalog, istraživanje, propitivanje i redefiniranje modela, ideja i pristupa kojima smo danas okruženi. Treba poticati hrabrost i spremnost mladih na angažman, da se politika i društvo suštinski unaprijede i izmijene.
 

Imajući u vidu vaše dugogodišnje iskustvo u politici, kako gledate na angažman mladih u političkom procesu, posebice u pogledu sudjelovanja na izborima?
 

Uvijek svojim studentima kažem da imaju dva alata za mijenjanje svijeta koje mogu i moraju redovito koristiti. Prvi je novčanik, a drugi birački listić. Kad god kupujemo neki proizvod ili uslugu, izaberimo firmu koja je ekološki odgovorna, ne koristi štetne supstance ili tehnologije, brine o ugljikovoj neutralnosti i trudi se biti društveno odgovorna.
 

Također uvijek izlazimo na izbore. Podsjetimo se da dobri ljudi biraju loše političare koji na dan izbora imaju pametnijeg posla nego otići na birališta. Kad mi kažu da su im svi isti, crni i da nemaju koga birati, ja im kažem da sigurno ima sivih, pa neka biraju manje loše, ako već ne nađu dovoljno dobre. Također, sami se moraju potruditi čim prije doći na biračke liste i tako aktivno sudjelovati u procesu pretvaranja zemlje i svijeta u bolje mjesto za život. Ako ne izađu na izbore, dopuštaju da im generacije koje su na odlasku, a to su penzioneri, kreiraju budućnost.
 

Uočavate li promjene u angažmanu mladih od vremena kad ste sami bili aktivni u politici, i koje su po vama ključne razlike u njihovom pristupu i motivaciji?
 

Imam četvero djece, dvojicu odraslih sinova, sina studenta i kćer srednjoškolku. Primjećujem da su nove generacije sve više pasivne i orijentirane na vlastiti interes. U odnosu na prethodne nedostaje strast za mijenjanje svijeta i želja za borbom. Moja generacija išla je u studentski štrajk zbog nezadovoljstva političarima ili društvom, a današnji studenti štrajkali bi jedino ako im ručak u studentskoj menzi poskupi za euro ili dva.
 

Istina, to su naučili od roditelja i okoline, sebičnost i uski osobni interesi nisu samo u fokusu mladih generacija, ali malo je tužno kad se kod omladine izgubi tako potreban revolucionarni zanos koji bi ih morao puniti strašću da promijene svijet na bolje. Mnogi su mladi danas pasivni, cinični i negativni kao da su već sedamdesetogodišnjaci koje je životno iskustvo razočaralo i učinilo takvima. Možda kroz društvene mreže već previše znaju, pragmatičniji su i nisu toliko naivni kao generacije koje su im prethodile.

Koje biste mjere ili politike predložili kako bi se potaknulo veće sudjelovanje mladih u političkom procesu, posebice u kontekstu izlaska na izbore?

Politika je već predugo igra u kojoj dominiraju ljudi poodmakle životne dobi. Pogledajmo samo dva kandidata za američkog predsjednika. Uz to, u političkoj areni vlada negativna selekcija, najsposobniji bježe od političkog angažmana pa čak i od glasanja na izborima jer im se rastuća estradizacija politike gadi pa se otvara sve veći prostor za karijeriste, ljude opsjednute željom za moći i korupciji sklone egotripere.
 

Ja bih rado vidio normativno rješenje koje se bori za veću zastupljenost mladih na izbornim listama kao što se to radi za žene. Recimo kvotu od barem 25 %. Da je više osoba njihove generacije na listama, mladi bi u tome našli jači razlog da sudjeluju. Netko „njihov“ branio bi i zastupao interese generacija koje dolaze i kojima je zapravo najvažnije kakav će biti politički, gospodarski i društveni svijet budućnosti. Paradoksalno je da danas najdisciplinarnije izlaze na birališta umirovljenici čiji je životni horizont nažalost kratak. Time mladi koji apstiniraju dopuštaju da im kroje sudbinu oni koji su na odlasku.
 

Kako vidite budućnost Hrvatske u kontekstu obrazovanja, političkog angažmana mladih i općenito društvenog razvoja?
 

Volio bih da je bitno različita od sadašnjice u kojoj smo zemlja klanova, klika i interesnih skupina čiji je glavni cilj povezati se s vlašću zbog preraspodjele javne imovine i stjecanja osobne koristi. Zemlja u kojoj arogancija, birokratski nemar, samovolja i manjak tolerancije prema kritici oslikavaju vlast kao gospodara, a ne kao slugu birača i građana. Zemlja u kojoj se politika većini ljudi, posebno mladih, naprosto gadi, a političari, iako demokratski izabrani, doživljavaju se kao beskrupulozni borci za fotelje. Zbog takvog stanja stotine tisuća mladih otišlo je iz zemlje.
 

Mogao bih podnijeti nezaposlenost, ali ne mogu korupciju, nepotizam, primitivizam, glupost i nepravdu. Zato Hrvatskoj treba etička i politička revolucija koja će pokazati da ta djelatnost ipak može biti idealistička, pravedna, principijelna i časna. Većina aktualnih političara pokazala je i dokazala da to naprosto ne može ili ne želi dati. Budući napredak Hrvatske, politički, gospodarski, kulturni ili znanstveni, ovisit će o elitizmu, a ne populizmu pa u tom smjeru treba reformirati i obrazovanje i gospodarstvo i politički život. To možda izgleda kao utopija, ali upravo bi mladi mogli svojim angažmanom i entuzijazmom pokušati okrenuti smjer i potaknuti promjene jer to će teško dočekati od generacija i struktura koje su na vlasti.
 

Kako komentirate ulogu tehnoloških inovacija, poput društvenih mreža i digitalnih alata, u oblikovanju političke svijesti i angažmana mladih, te koje prilike i izazove vidite u tom kontekstu?
 

Društvene mreže svojedobno su pokrenule političke i društvene revolucije u dijelu arapskog svijeta, ali njihov je utjecaj dvojak. Osim što su alat za oblikovanje svijesti kroz bolju informiranost i jačanje transparentnosti, one također služe kao izvor produbljivanja sukoba, stvaranja lažnih vijesti i teorija zavjere.
 

Isto vrijedi i za sva ostala tehnološka dostignuća od kojih se danas u prvom planu našla generativna umjetna inteligencija. Naime, inovacije i tehnološki izumi mogu biti „čarobni štapić“ ako ih upotrijebimo na ispravni način, ali se mogu pretvoriti u izvore najgorih noćnih mora ako ih koristimo nepromišljeno ili zlonamjerno.

Na pozitivnoj strani, zamislimo u budućnosti dužnosnike ili saborske zastupnike koji su pola izabrani ljudi, a pola dobro programirana umjetna inteligencija. Kad god bi ljudi s nekim prijedlozima ili odlukama „zabrazdili“ u neracionalnost ili bili zavedeni nekom pretjeranom emocijom, tehnologija bi ih vratila savjetima i prijedlozima na „pravi put“, onaj temeljen na vrijednostima, načelima i prioritetima koji su prethodno bili dogovoreni i prihvaćeni. I to je, naravno, utopija, ali svaka je neobična i inventivna ideja jednom bila utopija, ali su mnoge, srećom, s vremenom postale realnost.