Na Božić radimo sve što inače ne radimo. Na Božić ćemo oprostiti mami, baki, susjedi ili Marini koju smo upoznali prije dva dana što nas ispituje kada ćemo se udati ili kada mislimo završiti fakultet. Taj ćemo dan prešutiti da nas to zapravo smeta. Dapače, čak ćemo ih pokušati i razumjeti pa im možda lijepo i smjelo odgovoriti na to pitanje. Nećemo se buniti jer – Božić je i to se na Božić ne radi.

Da ima groznijih od Hrvatske, ima. Na iste te grozne ne treba gledati kao na bogove. Svijetu smo apsolutno nebitni. Kao što je i svijet nebitan nama. Pa čak i kad se više bave poštivanjem, osvješćivanjem i uvažavanjem ljudskih prava. Nama je, izgleda, dobro u blatu jednodimenzionalnosti, dok nam razni čobani stavljaju traku na usta.

Nasilje je kad osoba osumnjičena za premlaćivanje supruge i djece izađe iz pritvora nakon dva dana, a mi kao društvo ne upremo prstom u njega, već izgovorimo – Ti si kriva, kurvo! Šutnja u službi ignoriranja nasilja je nasilje.

Treba praviti razliku između liječničkog i katoličkog. Razliku između vjerske i znanstvene pripadnosti.  Ako osobi njena religijska uvjerenja brane da radi neki posao onda se njime ne bi trebala baviti. Zašto spuštati medicinu do te mjere da bi trebala biti na raspolaganju samo onima koji se slažu s tvojim osobnim uvjerenjima?

Mama je mama i tata je tata. Žena žena, a muškarac muškarac. Tko je tu s kim i tko voli koji spol, mislite li da će pisati u zakonu? Isto kao što u istom neće pisati da mamina koža mora biti izričito bijele boje i da tatina koža ne smije biti crna. U zakonu neće pisati da mama voli tatu. Neće. Jedino gdje to može biti zapisano jest u zatucanim mozgovima.

Hrana u studentskoj menzi možda neće biti fina kao ona koju mama sprema kod kuće. Možda ću skoro zapaliti stan u pokušaju da si pripremim nešto kao Jamie Oliver ili ispeglam najdražu košulju. Bit svega je napredovati i stjecati iskustvo jer neće sve u životu biti servirano.

Može vam sve ovo izgledati smiješno i treši. Možete biti ironični, sarkastični, ovakvi i onakvi. Toga uvijek ima kada su izvođači poput Vesne u pitanju. Jedno ne možete osporiti, a to je da je mlađarija, a i starija ekipa željna ovakvog zvuka.

Bezazlena razbibriga ili teret koji vučeš za sobom? Igre na sreću češće se okrenu na nesreću. Dok podijeliš svima, ne ostane ništa.

Grozno je kada uz riječ pravosuđe stoji korumpiranost, nepoštenje, pokvarenost i slično. Zapravo, nije grozno već tužno. Čega smo se nagledali prethodnih godina, a evo i prethodnih mjeseci? Bježanja osuđenika preko granice, nestanka sudskih spisa, čudnih, da ne kažem lažnih svjedočenja, otezanja procesa u velikim aferama, ovrhe nad djetetom, izvlačenja optuženika na konto bolesti i raznih smicalica.

Poslali su oni to svoje dijete u novi grad, s džeparcem i vjerojatno kojom teglom zimnice i komadom piletine da si ima štogod skuvat. Da ne bude gladno. Mater ju je sigurno svaku večer zvala da pita jel joj hladno, da joj kaže da ne hoda bez čarapa po pločicama, da ju pita jel koga upoznala, jel nabavila sve skripte, kad će kolokviji... Zvala je mater svaku noć i brinula se. Brinula se i nadala se da će njezina briga sačuvati to predivno dijete. I onda su joj to dijete jednu večer, dok je ono pazilo na svoju sigurnost, tako životinjski uzeli s ovog svijeta.