INTERVJU: Umjetnica koja spašava stare knjige od zaborava dolazi na Čitaj, pitaj, a sudionici mogu osvojiti njezin rad!

Na svom Instagram profilu lutajuca.knjiga objavljuješ umjetnička djela napravljena od starih i odbačenih knjiga. Koliko se već dugo baviš takvom vrstom umjetnosti? Kako je nastala ideja za tako nešto?

Lutajućom knjigom bavim se oko 3 godine. Slikam dugo godina, volim različite podloge, volim uličnu umjetnost, volim knjige, a najviše od svega volim se izražavati jer nisam imala drugdje prilike u životu, pa sam ju stvorila unutar sebe. Htjela sam na svoj način doprinijeti ulici. Ideja je, kao i svaka ideja, nastala prvenstveno iz dosade i viška vremena. Tako da dosada je jedna jako dobra stvar. Danas je baš i nemamo prilike iskusiti zbog dolaska mobitela i društvenih mreža, ali može se naravno svjesno odlučiti. Kod kuće sam imala stare raspadnute knjige koje sam htjela iskoristiti za jednu novu formu, formu slike. Radila sam poklone za svoje prijatelje s čestitkom, odnosno nekom rečenicom posvećenom baš njima i tako se rodila Lutajuća knjiga. Lutajuća jer sam ja lutajuća, ali i svi mi ljudi, a knjiga jer je podloga knjiga. Projekt je sanjarski, pomalo ludo dječji - znam. Ali toliko uživam u njemu da me ništa nije moglo spriječiti.

Baviš se likovnom umjetnosti koja je isprepletena s književnošću. Koja ti je od te dvije umjetnosti draža? Koja te više inspirira i otkuda crpiš inspiraciju za djela?

Prvenstveno za ovaj konkretno projekt knjiga mi je bila primaran fokus, počela sam intenzivno čitati nakon srednje škole. Jako sam zavoljela knjige jer toliko učim iz njih, knjige su me naučile da je moguće razmišljati drugačije od moje okoline. Toliko bogatstva je u njima, toliko spoznaja, pročitala sam jako puno knjiga i opet svaki dan naučim nešto novo. Također mislim da mi se dosta i vokabular promijenio i način na koji gledam ljude oko sebe i svoju okolinu, svatko ima svoju priču. Čitam metafizičke, duhovne knjige, psihologiju i self help knjige te biografije ljudi koji me inspiriraju i koji su ostavili utjecaj na ovaj svijet.

Također obožavam kazalište. Kazalište je magija i kombinacija dobrog teksta i ljudi u sadašnjem trenutku. Prepuštam se predstavi da me odnese i tu je mjesto gdje se punim za daljnji rad. Kazalište mi je vječna inspiracija, sretna sam što živim u Zagrebu u ovo vrijeme kada se rade ovakve dobre predstave, koje bogatstvo! 

Kako teče tvoj kreativni proces? Kako odabireš inspirativne citate kojima ćeš ukrasiti stranice starih knjiga?

Kreativni proces traje konstantno, radim na par etapa. Najprije nađem knjige na ulici, odnesem ih doma, oslikam stranice. Sa strane uvijek skupljam sličice iz raznih časopisa, kalendara, razne ukrasne papire, imam ih jako puno, nakon što se boja osuši stavljam sličice i na kraju ide citat. Biram ih po intuiciji i nikad nije fulala. Tako da radim s lakoćom i uživam u stvaranju. Citate nalazim u knjigama koje trenutno čitam, muzici, kazalištu i ljudima, konstantno ih zapisujem. 

Svojim djelima oživljavaš odbačene knjige i pretvaraš ih u neku novu vrstu umjetnosti. No, jesi li se ikada susrela s ljudima koji ti prigovaraju da „uništavaš“ stare knjige?

Vjerujem da postoje takvi ljudi, to je normalno. Mišljenja me ne zamaraju danas, slušam svoje srce i znam svoj poriv koji je intiman i samo moj. Sloboda je kad je u redu da se ne sviđaš svima (to sam iz knjiga naučila i primijenila). Knjige koje nađem su bačene na ulici, tako da meni i vizualno pašu žute i raspadnute knjige.

Smatraš li hiperprodukciju tiskanih knjiga lošom stvari? Velik broj tiskanih knjiga, pogotovo onih tiskanih na svjetskim jezicima koje govori velik broj ljudi, ni ne dođu do čitatelja ili knjižnica, već završe kao stari papir. Misliš li da bismo se zbog toga trebali više okrenuti digitalnim knjigama?

Hmm, nisam ni razmišljala o tome. Definitivno sam za recikliranje i prilagođavanje novim vremenima te sam svjesna posljedica iz starog vremena. Ja osobno volim knjigu baš imati u rukama i osjetiti stranice i miris knjige. Nisam osobno za digitalno čitanje, probala sam, ali dosta mi je ekrana, tako da mi se više oči odmaraju uz knjigu. Imam prijatelje koji isključivo vole digitalno čitati i to je OK. Ravnoteža bi bila potrebna u svemu, pa tako i u tome. Ja sam za jedno i za drugo.

Svoja djela često ostavljaš na raznim mjestima po Zagrebu i time obogaćuješ javni prostor. Misliš li da u javnom prostoru u Zagrebu nedostaje umjetnosti? Ako da, kako to poboljšati?

Na ulici si prostor sam stvoriš, ima ga svugdje i ima puno divnih uličnih umjetnika na svakome koraku, samo morate dobro gledati. Stvarno svi radimo s velikom strasti i ljubavi. Kod nas nije još toliko prihvaćena ulična kultura (među širom populacijom) i ulična umjetnost koliko u svijetu. Tako da kod nas je veći problem način razmišljanja o tome što je ulična umjetnost i zašto nam je potrebna, a ne prostor. To je rezultat razmišljanja, kao što su alternativne galerije, ulični projekti, radionice... U Francuskoj svako selo ima galeriju za uličnu umjetnost, a za ovu klasičnu da i ne pričamo. A s obzirom na to da je Zagreb glavni grad, da, definitivno bih voljela da ima više galerijskih prostora za izlaganje, a radionice sam baš krenula raditi, tako da osim što upoznajem ljude sa svojim radom upoznajem i koliko je prekrasna ulična umjetnost. Oni sami naprave rad tako da postaju dio ulice, stvori se lijepa interakcija, a predrasude s obje strane nestaju .