Katarina Peović: „Studenti se boje javno istupati kako si ne bi ograničili i onako skromne životne mogućnosti”

Prije svega, čestitam Vam na ulasku u Hrvatski sabor i želim Vam što uspješniji rad ondje. Kakvi su Vam, međutim, planovi u vezi Vašeg rada na fakultetu, planirate li i dalje predavati? 

Morat ću zamrznuti svoj rad na fakultetu, no nakon Sabora namjeravam se vratiti predavanjima.

Kad pišu o Vama na društvenim mrežama, studenti su podijeljenih mišljenja – nekima ste omiljena profesorica, dok Vam neki zamjeraju previše ideološka i politička predavanja. Kako to komentirate? Je li uopće moguće, pogotovo u društvenim i humanističkim područjima, odvojiti vlastita – u najširem smislu riječi – politička uvjerenja od gradiva koje se predaje? Drugim riječima, može li profesor za katedrom biti u potpunosti apolitičan? Je li to uopće njegova uloga?

Kulturalni studiji upravo su disciplina koja, između ostalog, razjašnjava političku dimenziju znanosti. Znanost je nužno u nekom odnosu prema politici. Svakako je to slučaj s društveno-humanističkim disciplinama. I same društveno-humanističke discipline danas se u Hrvatskoj dijele, odsjeci postaju poprišta borbi. Na prvi pogled riječ je o znanstvenim ratovima, recimo – hoćemo li društveno-humanističke discipline pretvoriti u služavke poduzetništva, ili pak konzervativnih lobija, ili ćemo se pozivati na autonomiju Sveučilišta i braniti discipline od imperativa zarade, utilitarizma, projektne logike? Studenti se, osobito u ovakvim disciplinama, i sami podjele na one koji su zabrinuti za vlastitu egzistenciju i žele vještinama usmjereno obrazovanje, vjerujući da će ih ono bolje pozicionirati na famoznom tržištu rada ili su hrabriji i propituju samo to tržište, pravila i postulate niša poput medija, marketinga, ljudskih resursa u kojima će moguće nakon studija završiti. No, ta im kritička dimenzija donosi više koristi nego utilitarizam vještinama usmjerenog obrazovanja koje studij svodi na brzi jednosemestralni tečaj.

Vaš znanstveni rad u polju je kulturalnih studija. Smatrate li da Vaša znanja iz tih područja mogu doprinijeti kvaliteti saborskih rasprava?

Kulturalni studiji disciplina je koja je nastala u Velikoj Britaniji i ponikla iz radničkog obrazovanja onih koji nisu imali privilegije viših klasa – a svoju su podređenost pretvorili u predmet proučavanja. U nas je tako nešto nužno jer živimo u zemlji gdje skoro milijun ljudi živi u opasnosti od siromaštva, 10 posto ih ne može priuštiti mesni obrok svaki drugi dan, 52 posto nema za nepredviđene izdatke, 7 posto nema za grijanje. No svaka je disciplina dobra za saborske rasprave – jer bi Sabor trebao biti mjesto na kojem se susreću različite discipline i ljudi različitih klasa. Nažalost, u Sabor ulaze uglavnom samo visokoobrazovani, i to oni kojima interes podređenih klasa nije visoko na listi prioriteta.

Iako DIP, nažalost, ne objavljuje podatke o izlaznosti mladih na izbore, brojna istraživanja pokazuju da je velik broj mladih politički pasivan. Kako među hrvatskim studentima probuditi interes za politiku, pogotovo lijevu politiku? Na koji način biste, primjerice, studentu tehnološkog fakulteta koji dolazi iz poduzetničke obitelji i planira raditi u privatnom sektoru, približili važnost radničkih prava i solidarnosti s manje privilegiranim klasama društva?

Svi, ne samo studenti tehnoloških fakulteta, prije ili kasnije moraju postaviti pitanja poput društvene solidarnosti, jednakosti, pravednosti – vjerujem da na ta pitanja mnogi imaju slične odgovore. Vidimo da nema pretjerano društvene solidarnosti, da vlada sve veća nejednakost, da se nepravda legalizira i sistemski kapilarno širi društvom. Zbog toga i u Radničkoj fronti ima itekako studenata tehničkih fakulteta koje zanima rješavanje ovih problema. No ono što je temeljniji problem s mnogim studentima da se boje javno istupati kako si ne bi ograničili i onako skromne životne mogućnosti. Oportunizam je posljedica oskudice, nedovoljno radnih mjesta, niskih plaća, nesigurnih uvjeta rada. Istovremeno kako nejednakost raste, raste i bunt među mladima i potreba da se bez obzira na posljedice, svejedno – reagira.

Nastavno na prijašnje pitanje, kako tehnokratski usmjerenoj osobi približiti važnost društvenih pitanja? Jedan od načina jest putem obrazovanja, ali diljem svijeta gase se humanističke katedre, humanističkim i društvenim znanstvenicima dodjeljuje se manje novca, a njihovi se projekti smatraju vrijednima istraživanja samo ako su nekako povezani s tzv. STEM područjem. Nadalje, budući da nisu ekonomski isplativi, opada interes za upise na humanističke i društvene fakultete, a u srednjim se školama profesorima iz predmeta poput povijesti i filozofije savjetuje da budu popustljiviji kako bi se učenici mogli fokusirati na, primjerice, matematiku. Istovremeno, hrvatski se humanistički fakulteti sve više srozavaju – mnogi su profesori napustili Hrvatske studije i javno progovarali o njihovom srozavanju, a ne moram ni spominjati aktualnu situaciju na FFZG-u. Kako u društvenoj klimi neprijateljski nastrojenoj prema znanstvenom istraživanju društvenih problema progovarati o njihovoj važnosti? Još važnije, kako tu klimu promijeniti?

Najvažnije je da profesori i profesorice društveno-humanističkih odsjeka ne pristanu na takve mitove, da ne režu granu na kojoj sjede, da ne uništavaju discipline pod pritiskom izvana. Nažalost previše je onih koji samoviktimiziraju svoje discipline i odriču ih se – no postoji za sada i kritična masa. Kako vrijeme prolazi, nakon prvog vala pristanka na promjene, vjerujem da dolazi drugi val – evaluacije nekritičkog preuzimanja reformi u smjeru koji ste dobro opisali. Nakon godina poslušnog prihvaćanja reformi koje su ugrožavale društveno-humanističke discipline, vjerujem da su sami nastavnici i nastavnice uvidjeli da je potrebno biti kritičniji i autonomniji u svojim odlukama.