Ponosan ča san Istranin?

Da su lektori portala Studentski.hr osim u opažanju pogrešaka vješti i u pisanju, odlučili su vam pokazati nizom članaka o problemima s kojima se svakodnevno susreću. A kako biste uhvatili koje zrnce lektorske mudrosti i otkrili što to lektorima zadaje glavobolje, redovito pratite lektorske kronike.

Svi hrvatski jezikoslovci u pravilu vole slične stvari. Vole smišljati (ponekad i izmišljati) pravila, u pravilu jako vole normu, a vole tu i tamo naglasiti da je hrvatski jezik poseban jer u sebi okuplja tri narječja. Nije bilo mnogo drugačije ni s pokojnim Vijećem za normu hrvatskoga standardnog jezika, koje je imalo zadatak da izvijeća suvremenu hrvatsku normu, što se u praksi uglavnom svelo na mnogobrojne prepirke na relaciji Radoslav Katičić – Ivo Pranjković, još mnogobrojnija spominjanja Vuka Karadžića, srpskog jezika i pisaca koji su umrli prije mnogo godina, kao i na poprilično česte stilski zanimljive forice u kojima bi profesor Pranjković nešto rekao, Tomislav se Ladan ne bi složio, a profesor bi pak Ježić upozorio na neki problem standardne jezične porabe. U tih 120 stranica kupusa našlo se ipak i nekih dobrih ideja, kao što je, primjerice, ona da bi standard trebao biti otvoreniji prema narječjima.

Diskutabilno je ostalo prema čemu točno i koliko može biti otvoren. Pokušavajući odgonetnuti odgovor na to pitanje, Vijeće je u svojim raspravama uglavnom bježalo u prošlost, a mi ćemo pokušati da ostanemo u sadašnjosti.

Ljubljena hrvatska norma utemeljena je u najvećoj mjeri na štokavskom govoru, što znači da dobrom dijelu ljudi u Hrvatskoj nije prirodna, ali isto tako znači da će štokavske utjecaje najlakše propuštati u sebe. Jednostavno rečeno, štokavski je govor prestižan, čakavski i kajkavski već odavna (nažalost) nisu. Jednostavno oprimjereno, nazovemo li neki most po Franji Tuđmanu, prema normi će se on zvati Most dr. Franje Tuđmana, a u Dubrovniku Most dr. Franja Tuđmana. Pritom je potpuno nevažno što je taj isti Franjo Tuđman bio kajkavac iz Velikog Trgovišća (a možda i Trgovišča?) i sasvim sigurno svoje ime nije tako deklinirao. S druge strane, izgradimo li taj most u nekom čakavskom kraju, čisto sumnjam da bi se zvao Most dr. Franjota Tuđmana, ma koliko takav tip deklinacije tamo bio sasvim moguć i potpuno normalan.

Vijeće je onomad bilo zaključilo da bi se možda mogla dopustiti poraba dijalektalnih riječi, međutim, nisu se baš dogovorili kojih, kako i kada. Dozvoljavanje dijalektalnih imena možda ne bi bilo loš početak, tim više što su imena ionako uvijek bila iznad pravopisne norme. Po zakonu svi imamo pravo da si ime izgovaramo i zapisujemo kako smatramo da je pravilno, pa zašto onda to ne bismo mogli i s nazivima vlastitih gradova, naselja, geografskih lokacija ili stanovnika?

U slučaju štokavskih krajeva to je već dopušteno. Norma stanovnicu Dubrovnika prepoznaje kao Dubrovčanku, ali i kao Dubrovkinju. Pa, iako će mnogima prirodno uvijek doći Dubrovčanka, trebali bismo poštovati kad nas se ispravi i nekako se već navići na Dubrovkinju, doduše očekujući i da će se Dubrovkinja prilagoditi nama, tj. da nam neće podubrovčaniti izgovor imena prebacivanjem naglaska na prvi slog.

Po istoj logici nitko od nas ne bi imao pravo da zabrani, naprimjer, stanovnicima Istre da sami sebe zovu Istrijanima i da nas ružno pogledaju kad ih prekrstimo u Istrane. Hrvatski jezični portal toga je barem u nekoj mjeri svjestan, tako da bilježi tu opciju kao moguću, no svejedno ne s originalnim izgovorom. Pa da riješimo i to: ako je Istrijan, onda je ponosan ča je Istrijan, ne Istrijan. Isto tako nije baš ni Varàždin, ali barem je naglasak na dobrom slogu.

Naglasni problemi vrlo su česti i u gradovima, pa tako i u Rijeci i Zagrebu, gdje doseljenici iz drugih krajeva često nesvjesno prekrste kvartove i naselja u nešto što oni nisu. Kustošija, Jarun, Staglišće, Drenova, Pećine ili Viškovo izgovori su koji sigurno paraju uši Purgerima i Fiumanima, jednako kao što zagrebačko Trogir i Kaštela paraju uši Dalmatincima. Razlika je samo utoliko što su jedni oblici standardno prihvatljivi, a drugi ne. I dok Trogir ne bi ni trebalo biti prihvatljivo jer se tako u Trogiru ne govori, varijante Kustošija i Pećine mogle bi se naći barem kao prepoznate, baš kao i Rovinjež, Puležan, Varaždinec, Koprivničanec i slično.

Kako god se mi prema tim oblicima postavili, oni postoje i izvorni su, a samim tim imaju pravo da ih se smatra ispravnima. Ako već ne kao dio norme, barem kao dio bontona i poštivanja drugoga. Sjetite se toga u razgovoru s prijateljima Istrijanima ili kad od Zagrepčana budete tražili da vas uputi do Kustošije. Nije toliko teško, a ljudima bi moglo mnogo značiti.