O književnoj kritici: „Kritičar djelu, svrstavši ga u određene književne ladice, na neki način pronalazi daljnju publiku.”

– Svi već znamo da ni jedno čitanje nije jednako – svatko od nas u tekst pred sobom upisuje druge motive, naglasak pri čitanju stavlja na drugačije probleme, povlačeći paralele između teksta i sebe samoga. Čak ni sami ne možemo tekst doživjeti jednako pri drugom čitanju jer smo i mi već drugi ljudi – od prvoga do drugoga čitanja štošta nas je oblikovalo i promijenilo. Čini se da u tom odnosu čitatelja i teksta nema mjesta ni za samoga pisca; kada svoj tekst pošalje u svijet, on više nije njegov, postaje čitateljev. A književni je kritičar naposljetku također samo čitatelj, barem na samom početku procesa. I on u tekst pri čitanju upisuje sebe, a potom drugim čitateljima prepričava što je doživio, još jednom povlačeći paralele. To je barem naše gledište – književni kritičar samo naglas izgovara svoje mišljenje. On u svoju interpretaciju teksta možda upisuje teorijska znanja, čitatelju pokušava približiti tekst na temelju poveznica s ranijim književnim djelima, pokušavajući tako drugima pokazati bi li se djelo uklopilo u njihove književne preferencije. On djelu, svrstavši ga u određene književne ladice, na neki način pronalazi daljnju publiku, širi glas o njemu. Stoga mora biti izrazito oprezan i odgovoran u svojim zaključcima – posebice ako je njegov glas prepoznat i ima određenu težinu.

– Kada bi netko prije desetak godina pomislio na književnog kritičara, rekao bi da je to osoba koja je završila studij književnosti i koja objavljuje svoje komentare o književnim djelima u stručnim časopisima ili ih komentira u televizijskim emisijama. Danas, s druge strane, svatko tko si otvori platformu za objavljivanje tekstova može biti književni kritičar. Ipak, mi bismo rekle da je, pri ozbiljnoj književnoj kritici, vrlo važno imati stručnu podlogu iz koje proizlaze argumenti za progovaranje o vrijednosti umjetničkog djela. No neporecivo je da su svi književni kritičari – neovisno o tome gdje svoje kritike objavljuju i koje su struke – iznimno važni kreatori čitateljskog mišljenja. Osim što sude o vrijednosti djela, oni su danas na neki način i marketinške poluge, promotori stvaralaštva određenog autora ili nekog djela. Upravo je zato važna iskrenost pri pisanju kritika.

– Sličnost je u tome da svi ti ljudi vole čitati i o pročitanom razgovarati. I to je izvrsno. Dok god sudjelujemo u svim tim književnim procesima, umjetnost činimo živom. Moglo bi se reći da je književna kritika prije društvenih mreža, blogova i interneta bila prepuštena samo stručnjacima i da se ona danas na neki način osipa – samim time što postoji mnoštvo glasova, u toj buci više ne znamo kome vjerovati. Ali na kraju dana opet je na nama da odaberemo čiji je senzibilitet među kritičarima i blogerima sličan našem. I najvažnije, da čitamo i sami provjerimo o čemu je u djelu riječ.

– Ovo je tema koja se često poteže i među književnim blogerima, a o kojoj i nas dvije promišljamo. Zaključak koji se uvijek nakon rasprave nameće jest da bi svaki bloger trebao sačuvati integritet i pokušati s nakladnikom koji knjigu šalje dogovoriti da objavi iskrenu recenziju. Ali u konačnici nam se čini da i publika sama jako dobro procijeni čije kritike imaju težinu, a tko nove primjerke knjiga samo promovira. S druge strane, internetske kritike puno jednostavnije pronalaze svoj put do čitatelja nego primjerice novinske. Rekle bismo da je i u tome njihova težina i da je zato i velika odgovornost na ljudima koji ih pišu. 

– Na pisanje kritika, tj. osvrta – kako mi volimo nazivati tekstove koje pišemo – potaknula nas je ljubav prema književnosti. Tijekom cijeloga studija kroatistike profesori su nas poticali na izražavanje mišljenja o tekstu – oblikovanjem mišljenja promišljamo, sudjelujemo u ponovnom ispisivanju tekstova u svojim glavama i postajemo aktivni čitatelji. Naravno, užitak čitanja još je veći kada svoje misli podijelimo s drugima i potaknemo razgovor. Naši su osvrti primarno usmjereni na domaću književnost – studij nam je pokazao da je toliko kvalitetnih domaćih književnika, a mi tu ljubav i svijest želimo nastaviti širiti.

– Mi smo zapravo najprije kreirale Facebook stranicu na kojoj smo dijelile sve što nas veseli u književnosti i u jeziku, a za otvaranje bloga odlučile smo se jer smo shvatile da želimo imati platformu na kojoj se i mi možemo izraziti. Budući da smo obje volontirale i na Studentskom i da smo i ondje pokrivale većinu tema povezanih s književnošću, vjerujemo da bi do bloga kad-tad došlo. Istina je da su nam društvene mreže i naša zajednica vjetar u leđa, ali drago nam je što vidimo da nam znatan dio prometa na blogu stiže i s internetskih tražilica, čini se da ljudi uvijek dođu do sadržaja koji žele čitati, neovisno o tome služe li se društvenim mrežama ili ne.

– Književnost je za nas na prvom mjestu emocija, pa joj tako želimo i pristupiti – prepoznavanje stilskih figura i njihovo suho opisivanje potpuno je uzaludno ako one u nama pri čitanju nisu izazvale određenu reakciju, ako nismo uspjeli u njima uživati, izvući iz njih nešto za razinu veće i neizrecivo važnije od onoga svjesnog, očiglednog. Naše osvrte čita raznolika publika – osobe različitih uzrasta, raznolikih profesionalnih i privatnih opredjeljenja i afiniteta. Naš je cilj, stoga, teoriju učiniti opipljivom – primjenom. Želimo da naši tekstovi budu odraz onoga što smo pri čitanju doživjele. Kako smo ranije rekle, želimo svojim tekstovima dati nešto osobno… povući paralele! Nema svaka kritika potrebu postati pristupačnom široj publici – kako pisci pišu djela s idealnim čitateljem u mislima, tako i kritičari pišu svoje kritike, znajući okvirno kome se obraćaju. Vjerovat ćemo da će svaki tekst pronaći put do čitatelja koji ga mora pročitati.

– Postoje brojne platforme na kojima se kritike mogu objavljivati i kojima je jednostavno upravljati i u njima se snaći, tako da ta tehnička strana nije toliko zahtjevna koliko možda neki misle da jest. Mi od samog početka čitamo ono što bismo čitale i inače, a onda iskreno napišemo svoj dojam, nema uljepšavanja, laganja i preporučivanja djela koja nam nisu najbolje legla. Iz reakcija naše zajednice čini nam se da je autentičnost najbitnija, a to se potvrdi svaki put kad se razgovara o ovoj temi. Sadržaj kritike može varirati, mi smo shvatile da je najvažniji balans – studij kroatistike daje nam i stručnu podlogu za progovaranje o određenom djelu, ali nastojimo to učiniti rječnikom koji je blizak i ljudima koji nisu završili kroatistiku, da samo redamo termine, čitalo bi nas nekoliko kolega. Na koncu je najvažnije dočarati atmosferu djela. A ako je sadržaj kvalitetan, čitatelji ga sami otkriju. Naravno, taj proces traje, ali zajednica koju oko sebe pritom okupite – ma kolika ona bila – jako je vrijedna.

– Naš glas zasigurno ide mladoj Eni Katarini Haler i njezinu romanu Nadohvat. Dovoljno je reći da ima 24 godine, a u rukama opsežan povijesni i antiratni roman fascinantnih misaonih razmjera, koji je ujedno priča o djetinjstvu, djevojaštvu i odrastanju. Moramo dodati i da je bila u finalu natječaja za Tportalovu nagradu, kao i za nagradu Fran Galović. Ujedno je najmlađa nositeljica nagrade Ksaver Šandor Gjalski, a sudjelovala je i na prošlogodišnjem panelu Dana knjiga! Sigurne smo da nas čekaju još mnoga vrijedna djela iz njezina pera i jedva čekamo vidjeti što nosi budućnost.