SSMH upozorava: Društvo umanjuje dostojanstvo ranjivih

Udruga Svjetski savez mladih Hrvatska (SSMH) i ove je godine pokrenula kampanju povodom Svjetskog dana posvećenog osobama s Downovim sindromom koji se obilježava 21. ožujka. Prošlogodišnja kampanja, u kojoj su ga obilježili šarenim čarapama, ove je godine dobila svoju kreativnu verziju: crtali su šarene kromosome uz geslo Ne znam sve, ali mogu puno! i hashtagove: #DrawingBattle4DS i #WYACroatia. Kampanja je na Facebook stranici trajala od 17. do 31. ožujka 2016. godine

Odaziv je bio odličan, a organizatore su najviše razveselili crteži djece koja imaju Downov sindrom. Njima su se pridružili političari poput korejskog i mongolskog ambasadora pri UN-u kao i ljudi iz cijelog svijeta, počevši od Bruxellesa, preko New Yorka, do Kenije i Filipina. Cilj ovogodišnje kampanje bio je pokazati da nitko ne zna sve niti može sve, ali bez obzira na postotak produktivnosti koji imamo, svi smo jednaki po svom urođenom dostojanstvu i ne zaslužujemo biti diskriminirani ni u jednom stadiju života, ni u jednoj životnoj situaciji.

Imaju li djeca s genetskim malformacijama pravo na život? SSMH i ovom prigodom upućuje kritiku svakom društvu koje stupanj slabije funkcionalosti koristi da bi umanjivalo dostojanstvo onih ranjivijih te poziva sve ljude da daju priliku osobama s Downovim sindromom, ali i svima onima kojima je još u utrobi majke dijagnosticiran neki genetski poremećaj. Osim toga, SSMH upozorava javnost na sklizak teren kod uporabe termina selektivni pobačaj koji se vrlo često koristi kako bi se opravdalo ubojstvo ljudskog embrija ili fetusa kojemu je dijagnosticirana određena genetska malformacija, uključujući Downov sindrom.

U Republici Hrvatskoj, u kojoj trenutno živi oko 1500 osoba s Downovim sindromom, moguć je prekid trudnoće malformiranog djeteta i nakon 10. tjedna trudnoće prema čl. 22. Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978., o valjanosti kojega će odlučivati Ustavni sud prema ustavnoj tužbi. U skladu s time, zanimljiva je činjenica da je prema sadašnjem zakonskom uređenju, ako se utvrdi da će dijete imati teške prirođene tjelesne ili duševne mane moguće, na zahtjev majke, izvršiti pobačaj praktički sve do trenutka početka porođaja, odnosno rođenja djeteta. Naravno, potrebno je da to liječnička komisija prethodno odobri.

Tehnički, moguće je čak da majka ubije dijete zbog socijalnog pritiska okoline za vrijeme poroda ili netom nakon poroda, što predstavlja tek privilegirani oblik ubojstva. Ako zamislimo i gori scenarij te dođe do situacije da majka ubije dijete i godinu dana nakon poroda zbog posljedica jakog duševnog opterećenja, za počinjeno kazneno djelo usmrćenja i u ovom bi slučaju dobila nisku kaznu. Međutim, najveći je apsurd ove priče sljedeći: ako majka ubije dijete za vrijeme poroda ili odmah nakon poroda to je, iako smiješno malim kaznama (od šest mjeseci do pet godina), kažnjivo zatvorom. No, s druge strane, ako medicinska komisija na zahtjev majke dozvoli da se dijete abortira nakon desetog tjedna trudnoće, onda to uopće nije kazneno djelo.

 – Ako izgubimo osobnu i društvenu osjetljivost za prihvaćanje novoga života, oslabit će i drugi oblici prihvaćanja, korisni u društvenom životu.  – upozorava papa Franjo.

Da svijet nije posve zabrazdio potvrđuje jedan američki primjer. The Washington post prenio je 24. ožujka ove godine kako je nakon North Dakote, Indiana postala druga američka savezna država koja je na čelu s guvernerom Mikeom Penceom zakonom zabranila pobačaj nerođene djece kojima je dijagnosticiran Downov sindrom. Liječnicima je zabranjeno učiniti abortus na temelju dijagnosticiranih genetskih poremećaja, djetetove rase ili spola. Zakonom se također regulira način na koji se humano i dostojanstveno postupa s tijelom pobačenoga djeteta koje se inače smatra medicinskim otpadom te se kao takvo spaljuje. Zakon HEA 1337 sveobuhvatna je mjera koja se zalaže za život i potvrđuje njegovu vrijednost.

– Što je sa svim mogućim bolestima i deformacijama koje mogu zadesiti bilo koga od nas u bilo kojem stupnju života? Ako pak želimo društvo koje će činiti ljudi bez mana, pitamo se koliko bi ljudi ostalo na zemlji kada bi se takav kriterij koristio i tko bi sve imao pravo na ljudska prava? Ako osoba ne može ostvariti pravo na život, kako uopće možemo razgovarati o ostalim ljudskim pravima? – pita se SSMH.

Budući da sva ljudska prava proizlaze iz ljudskog dostojanstva, koje je urođeno svim ljudima i kao takvo neotuđivo, SSMH želi naglasiti da sva ljudska bića od trenutka začeća imaju pravo na život. Shodno tome, pozivaju sve, posebno donositelje odluka, da stanu iza svakog ljudskog života, a posebno onih najranjivijih – nerođenih.