„Shvatila sam da nikada ništa nije toliko crno da me baci u tjeskobu”

Elena Jurković studentica je Studijskog centra socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Volonterski je aktivna u zagrebačkom centru za Downov sindrom, gdje je i koordinatorica volontera. Također, članica je zagrebačke Molitvene zajednice Srce Isusovo.

Uz sve to, piše za kršćanski portal Book.hr, a sebe, kaže, ne bi nazvala novinarkom, iako je to bila prvotna ideja. Fokusirala se na pisanje autorskih tekstova, koji su okrunjeni izdavanjem njenog književnog prvijenca naziva Četiri zida. 

FOTO: Elena Jurković

Radnja ove knjige događa se 2016. godine Pisala sam je godinu dana. Tada sam imala 23 godine i živjela sam u mračnom, hladnom i vlažnom stanu u samom centru grada Zagreba, na Britanskom trgu. Svi prozori u stanu imali su rešetke, što me činilo sve više tjeskobnom. Temeljena je na mom osobnom razgovoru s Bogom. Knjigu sam počela pisati kao terapijsko pisanje, iako oduvijek volim pisati i na taj način izražavati samu sebe. Pisanje je moj hobi još od djetinjstva te sada, napokon, imam priliku s ljudima podijeliti osobno svjedočanstvo.

Dugo sam se premišljala hoću li ikada objaviti ove, na papir stavljene, emocije i Njegov glas u meni je prevladao. Vjerujem da će ova knjiga mnogima biti od pomoći.

U knjizi se u većem opsegu spominju tri osobe. (…)

Tri mi osobe na tri načina govore da će uvijek biti onako kako On hoće, a ne onako kako sam ja to isplanirala.

Petra i Jelena, kojima je knjiga posvećena; Foto: Elena Jurković

Kratko smo popričali s autoricom koja nam je otkrila još više detalja o tome kako je knjiga nastala i otvoreno progovorila kako je to iznijeti vrlo intimne stvari na papir i prezentirati ih svim čitateljima.

Jesi li voljela pisati i kao mala ili je pisanje došlo kasnije samo od sebe? 

Da, voljela sam pisati kao malena. Uvijek bi to bile neke ljubavne priče o tome kako sam sretno zaljubljena u nekoga ili kako sam nesretno zaljubljena. Jednom sam počela pisati i knjigu, sjećam se da se zvala Avantura života. Imala je poprilično zanimljivu radnju s obzirom na to da sam je pisala sa svojih 12 ili 13 godina. No, jednoga dana, srušio mi se Windows na kompu i sve je postalo samo sjećanje. Otada sve svoje tekstove pišem rukom. 

Koliko je tvoje novinarsko pisanje na portalu Book.hr utjecalo na odluku o pisanju knjige?

Ja se baš ne bih nazvala novinarkom. To je više bila prvotna ideja, ali nekako mi je draže pisati autorske tekstove, tako da sam se usmjerila više u tom pravcu i za Book.hr pišem autorske tekstove kako me već uhvati inspiracija. Knjiga i sama ideja o knjizi javila se puno, puno ranije i zapravo je ona rezultat unutarnjeg glasa koji me vodio kroz cijelo pisanje. Iako, moram priznati, dok sam pisala, nisam uopće razmišljala da bih jednoga dana mogla objaviti sve te silne emocije stavljene na papir.

Moje pisanje počelo je kao terapijsko pisanje. Sve te silne loše situacije koje su mi se događale kroz 2016. godinu nisam mogla više zadržavati u sebi i prenosila sam ih na papir. Iščitavajući sve napisano, shvatila sam zapravo da i nije sve tako crno i da se ne bih radi nečega trebala toliko loše osjećati do te mjere da me to baca u tjeskobu. Kada emocije stavljaš na papir s mišlju da ih nitko nikada neće pročitati, naravno da ogoliš svoju dušu, čak do razine da sam je i pred sobom ogolila. Nisam nikada pomišljala da odustanem jer, kažem, osvjestila bih si s vremena na vrijeme kakve emocije trenutno žive u meni i ako su bile loše, bacala bi ih van iz svoga tijela, na papir. 

4. Kome je namjenjena knjiga?  Hoće li se netko tko se nalazi u sličnim situacijama u kojima si i ti bila čitajući pronaći svoj odgovor?

Knjiga je namijenjena svima. Skoro svaki čovjek pronašao bi se, kroz određenu etapu svoga odrastanja, u mojoj knjizi. Cure nekako više jer su one puno češće zahvaćene situacijama kroz koje sam ja prolazila, dok dečki, oni bi mogli naučiti kako mi cure gledamo na neke njihove radnje, izgovorenu lijepu riječ, manire i talente koje posjeduju. Svakodnevno u svoj inbox dobivam poruke nepoznatih djevojaka koje mi prije svega čestitaju na hrabrosti što sam podijelila svoju priču sa svijetom i što sam im ja dokaz da se ne događaju samo njima neke životne situacije za koje su mislile da su teške, bolne ili sramotne. Mnoge od njih su, vjerujem, i pronašle svoj odgovor na svoja pitanja.

Foto: Elena Jurković

Ja uvijek pišem, zapravo nema dana da nešto ne zapišem, makar to bila i samo jedna rečenica. To je nešto što volim i što me opušta. Pisanje je način da uđem u nutrinu sebe i uvidim čega imam previše, a čega imam manjka. Ne mogu reći da je pisanje bijeg od stvarnosti jer tada bih bježala od same sebe, ali je definitivno suočavanje sa samom sobom. Jednoga dana i moja druga knjiga ugledati će svijetlo dana, sada samo treba ostati skroman i uživati u onome što mi svaki dan donosi. 

Knjigu možete naručiti na web-shopu klikom na poveznicu. Također, Elenu možete pratiti na društvenim mrežama, Facebooku i Instagramu gdje poručuje da svi njeni čitatelji mogu pri narudžbi zatražiti knjigu s posvetom.