Ozanovci uspijevaju raditi sa 60-ak osoba s teškoćama unatoč okolnostima; prenosimo dirljivo pismo korisnika

Da ni COVID-19 ne može zaustaviti one koji žive za pomaganje drugima, pokazuju voditeljice i korisnici zagrebačke Udruge i Centra OZANA u kojemu se inače provode programi za djecu predškolske dobi s teškoćama u razvoju te mlade i odrasle osobe s intelektualnim teškoćama. Iako se gotovo 60-ero stalnih korisnika zbog sigurnosnih odredbi našlo bez svakodnevne profesionalne skrbi i socijalnih kontakata koji su im prijeko potrebni, Ozanovci su, tvrde, premostili i taj izazov. Navode da su uspjeli ući u domove korisnika, povezati se sa svakim od njih, podupirati ih, tješiti i hrabriti kad je bilo potrebno. 

– Velik je izazov kreirati rad s grupom kada svi članovi te grupe zapravo iziskuju individualan rad. Naši korisnici nisu dovoljno kapacitirani za rad na računalu ili pametnim telefonima. Sve kolegice su aktivirale maksimum svojih stručnih i kreativnih kapaciteta kako bi svakog od njih potaknule na učenje, kreativan rad, pomaganje roditeljima ili uključivanje u zanimljive projekte u gradu. Uz neophodnu podršku njihovih roditelja i obitelji, uspjeli smo u tome. – objasnila je Vjera Lukavečki, ravnateljica Udruge i Centra.

Osim udaljenosti koja predstavlja veliko ograničenje, korisnicima je, uz organizaciju programa na daljinu, valjalo i na odgovarajući način približiti značenje trenutne situacije. U nastavku se nalazi pismo Udruge i Centra OZANA kojom opisuju što za njih i njihove korisnike predstavlja koronavirus te kako su se suočili s ovom neobičnom svakodnevicom.

– Ova nas je korona (kruna) učinila poslušnim podanicima koji bez pogovora prigibaju glave i slušaju njene proglase. Kruna nam je oduzela slobodu, kako su to krune obično i činile u povijesti. Zatvorila nas u naše ograničene kvadrate, dok se ona šepuri po cijelom kraljevstvu zemaljskom. Ali, samo naoko se čini da nas nema. Mi smo itekako tu i živimo nekim novim životom. Slušamo se bolje, veselimo se susretima, postali smo suosjećajniji, otvoreniji za suradnju. Družimo se više pa makar nam za to bile potrebne mreže (ne ribarske i ne paukove).

Naime, mi smo Ozanovci, osobe smo s intelektualnim teškoćama i naše je kraljevstvo OZANA. Svakodnevno smo se tamo okupljali, veselili, družili, stvarali, učili. I onda je kruna rekla da OZANE više nema: Morate ostati doma, jer bi vas moja kruna mogla doći glave! Bili smo tužni, ali vrlo kratko jer su naše voditeljice iz OZANE pronašle način da nas ponovo okupe i uključe u razne aktivnosti. Svakodnevno se čujemo (zahvaljujući onim mrežama) pa se ujutro zajedno pozdravljamo, vježbamo i onda krenemo s raznim kreativnim i praktičnim zadacima.

Isprva nije bilo lako. Bilo je drugačije, trebalo se snaći, naučiti komunicirati na novi način. Naše su voditeljice stizale do nas na sve moguće načine – šaljući nam videe s uputama, glasovne poruke, zvale su nas svakodnevno, izmjenjivali smo fotografije zadataka koje smo radili po njihovim uputama. Zahvaljujući njima nismo preskočili uskršnje aktivnosti, svesrdno smo sudjelovali u dekoraciji svojih domova, a i u pripremi trpeze, kao i u degustaciji svega načinjenog. Pokrenuli smo i Kuheraj, pa zajedno kuhamo, i pomažemo u svakodnevnim aktivnostima svojim roditeljima. Voditeljice su nas potaknule da pažljivije promatramo svijet koji nas okružuje pa tako s velikom pažnjom pratimo biljke koje sada žive radosnijim životom, otkad im manje smetamo. I dalje pletemo kvadrate iz kojih će nastati deke za potrebite – upletite se i vi s nama!

Pratimo sva događanja, pa smo se uključili i u nadjevanje imena maloj zebri koja se rodila u ovom zahtjevnom vremenu u ZOO u Zagrebu. Kad se zemlja ispod Zagreba naljutila i protresla nas, nije nam bilo svejedno. Uplašili smo se, ali s nama su naši roditelji i naše voditeljice iz OZANE i svakodnevno smo dobivali podršku. Crtali smo i slikali katedralu i druge poznate vizure Zagreba da utješimo naš Grad.

Mi zajedno i plešemo, pjevamo, neki od nas sviraju, slavimo rođendane svak u svom domu, a opet zajedno, zahvaljujući raznim pomagalima. Naime, mnogi od nas imaju pametne telefone (iako nisu toliko pametni ako netko pametniji od njih njima ne upravlja). Neki od nas su samostalni u tome, a drugima pomažu roditelji. Uglavnom, snašli smo se, a nije bilo lako i svakodnevno smo svi zajedno u vježbi, radu, pjesmi... Imamo sreću što, kad nam ponestane npr. vunice za pletenje ili tkanje, naše voditeljice dostave potrebno na kućni prag, naravno, sa zaštitnom opremom. 

Eto, tako da kruna zna – poslušali smo naredbe, ali nas nije utihnula i učinila usamljenima. Dapače, još više radimo i svakodnevno se družimo kao da smo u OZANI. Pamtit ćemo ovo vrijeme po tome što su nas pogledi na ekran mobitela povezivali s prijateljima, što smo manje vremena trošili na besmislice koje su nam prije oduzimale vrijeme. Pamtit ćemo ovo vrijeme po tome što smo vidjeli kako sve na ovoj Zemlji diše radosnije ako mi prestanemo misliti samo na sebe.

Hvala svima koji su se brinuli da mi budemo sigurni i da nam svaki dan bude ispunjen i vedar te da svakog dana nešto novo naučimo usprkos tome što nam je kraljevstvo oduzeto.

Mi se držimo one – prijatelj glavu čuva, a ne kruna!