Jesu li grupacije protiv pobačaja nasilne i radikalne?

S obzirom na učestalu medijsku pozornost oko pitanja pobačaja, odlučili smo istražiti obje strane priče.

Nedavno su europski mediji prenijeli vrlo neugodnu priču o napadima na žene koje su se odlučile na pobačaj u Irskoj. Irska je država u kojoj je pobačaj zakonom zabranjen, osim u slučaju zdravstvenih razloga.

Naši sugovornici su bili pater Marko Glogović (udruga Betlehem), Karlo Jurak (student četvrte godine filozofije i lingvistike na FFZG), A.M.F.G. (Centar za ženske studije, Ženska soba, Znaj znanje, CESI, Libela.org, Vox Feminae te studentica na FFZG) i P.J. (Znaj Znanje, studentica kroatistike i filozofije na FFZG). Na zahtjev sudionika razgovora, imena su zamijenjena inicijalima, no njihovi podaci poznati su redakciji.

Prvi dio članka pročitajte OVDJE.

Nasilnost i radikalnost grupacija protiv pobačaja?

Oni koji pobliže prate kretanja i načine prosvjeda protiv pobačaja, mogli su primijetiti povećanje nasilja i radikalnost u pokretima. U Hrvatskoj prosvjedi još nisu došli do takvog karaktera, no A.M.F.G. smatra da imaju tendenciju da postanu takvi.

Karlo smatra kako trenutna društvena, politička i ekonomska situacija iziskuje ovakvu radikalizaciju „konzervativne i klerikalne desnice“.

„Tom radikalizacijom učvršćuje se status quo, koji uključuje sve veći jaz između siromašnih i bogatih, pri čemu pozivanje na autoritet (crkva, određeni oblici znanja, instance političke vlasti itd.) daje legitimitet takvim praksama. Ta se legitimacija postiže da se uvjeri kako je to jedini ispravni put, a to se čini iskrivljujući stvarnost, odnosno podešavajući istu prema okvirima vlastite ideologije – „abortus je ubojstvo“ tako u potpunosti zamagljuje cijeli kontekst abortusa. To se upravo i događa u Hrvatskoj – sve akcije konzervativne inicijative U ime obitelji svodile su se i na „anti-abortus“ raspoloženje, a skupine „moliteljâ“ ispred bolnice u Vinogradskoj samo su periodični „potpirivatelji“ situacije.“

Pater smatra kako prava žena nikako nisu stavljena u drugi plan s obzirom na fetus i tvrdi kako malenost fetusa (lat. foetus – maleni) ne znači da taj fetus nije živ i dostojan života.

„Ja bih postavio protupitanje: nije li abortusom narušeno temeljno ljudsko pravo na život nerođenog djeteta, sasvim različitog od majke koja ga nosi, bez mogućnosti sudjelovanja u odluci i njegovog/njezinog oca? Ponavljam, nitko ne zabranjuje abortus (osim dragog Boga) u našoj državi, jer ni ja, ni Crkva, ni udruga, ni neka inicijativa nema te mogućnosti ni tih instrumenata zabrane. Ali imamo apsolutno pravo upozoravati na nepravdu pobačaja kao i činiti sve u skladu sa zakonima da ne dođe do toga.“

„Ne znam broja (ali na tisuće zasigurno) ŽENA koje su mi u ispovijedi i razgovoru ili pismu zamjerile što Crkva premalo govori o ovoj temi, što prije nije bilo sličnih udruga, što su učinile nešto što sada jako žale“, ističe pater. „Nepravda abortusa uništava i dijete i njegove roditelje i sve druge uključene u abortus. Zaista, ali zaista ne vidim kako bih osobno bio nepravedan ako želim nekoga miroljubivo, pošteno, u ljubavi i milosrđu upozoriti i odvratiti od tragedije i traume?“

Pater ističe kako su žene u većini što se tiče inicijativa protiv abortusa jer su upoznate s trpljenjem, kako zbog vlastitog abortusa, tako i kao samohrane majke, rastavljene ili žrtve zlostavljanja. Ipak, ističe kako inicijative podupiru i muškarci koji nisu smjeli spriječiti „oduzimanje života svom nevinom nerođenom djetetu“. „Toliki su nam došli u suzama, u mukama, u gorčini. Nažalost, za većinu pobačaja isto su odgovorni muškarci, jer su bili kukavice, ili ignoranti, ili pod pritiskom, ili totalno nezainteresirani plodom svojeg ponašanja. No, u zadnje vrijeme vidimo jedan fenomen: ginekolozi su uglavnom muškarci i baš oni danas većinom ne žele vršiti abortuse! Što nam to govori? Što nam govore ta silna obraćenja abortera u svijetu i u nas, osim toga da su se naše molitve ostvarile?“ objašnjava pater.

„Muški je svijet različit od ženskoga bića i često se muškarci povlače, zatvaraju, ne znaju se izraziti, malo se i preplaše neke vike ili analiziranja ili pritiska, često su i neodgovornog seksualnog ponašanja, znaju biti jako neodlučni i nezainteresirani. Toliko bi se djece, brakova i obitelji spasilo, da su muškarci ono na što ih poziva Božja riječ i očinsko srce, koje se nalazi u svakome od nas. I ja sam muškarac i zovu me „otac“ (pater), iako svoje očinstvo ostvarujem drugačije, ne biološki.“

Pater je istaknuo kako pokušava na noge postaviti projekt koji bi pružio molitvenu službu i pomoć muškarcima koji su izgubili dijete zbog pobačaja. „Imamo sve druge teme, ništa nije tabu, a zapravo se nitko ne želi upuštati u prave istrage i boli. Važno je da imamo „samo zabavu“ kako jedna TV postaja reklamira svoj program. Kruha i igara. Zagriženih feministica i začahurenih popova. Zavadi pa vladaj. E, pa ja nisam takav. Otkrit ću vam jednu tajnu: znate onu gđu. Sanju Sarnavku (udruga B.a.B.e., op.a.)? Ona je meni jako simpatična i molim za nju baš svakodnevno. Jer oboje smo Božja ljubljena djeca.“

Pater ističe kako se trudnoća danas predstavlja kao neka bolest gdje ljudi izražavaju sućut te da je to znak da je čovjek postao „bolesno egoističan i da nema mira u sebi“.

 

p3

 

 

Priziv savjesti i drugačija mišljenja i stajališta

Pitali smo patera koje je njegovo mišljenje o „prizivu savjesti“ koji je dopušten prema članku 20. Zakona o lječništvu i smatra li on da se taj priziv zloupotrebljava ograničavanjem usluga ljudima drugačijeg mišljenja i stajališta.

„Ja ne smatram da je išta, pa tako ni medicinska enciklopedija ni ustav, iznad Božje objavljene Riječi. A Bog govori u savjesti svakoga čovjeka i super je očito da nam Bog želi blagoslov koji proizlazi iz brige za život. Smije li vojnik ubiti nenaoružanu staricu jer mu to naređuje nadređeni? Smijemo li se osvetiti kad znamo da smo sto posto u pravu, a nanesena nam je velika šteta? Lijepo je ovako raspravljati, dok se nama ne dogodi nešto slično. Zar nisu svi liječnici položili svečanu, tzv. Hipokratovu zakletvu, u kojoj kao temelj stoji da će čuvati svačiji život, od začeća do smrti? Zašto bi im se onda oduzimalo to pravo? Nerođeno je dijete u majčinoj utrobi živo, diše, jede, pije, miče se, osjeća vanjske podražaje, prolazi majčine emocije… Ako ga se liši života, liječnik nije izvadio tumor, već je prekinuo život živog ljudskog bića. Nije mi jasno, kako bi to bilo tako neshvatljivo, a tako je logično? „Prekid trudnoće“ nije prekid trudnoće, nego prekid života najmanjeg među nama“, objašnjava pater svoj stav.

„Kojim ćemo zakonom zabraniti da vjernici ne slušaju glas svoga Boga? Vjerujem da će se i to dogoditi, jer srca ljudi danas strahovito su otupjela i zahladila, jedemo sve što nam serviraju. Vjerujem da će se i nama u Crkvi zabranjivati „govor mržnje“ iako baš mi propovijedamo i činimo uporno i bez kompromisa milosrđe i ljubav. Liječnici su pozvani liječiti, ne oduzimati život.

Imaju svako pravo ne pristajati uz nametnute zakone. Inače ćemo imati bolnice koje bismo trebali preimenovati u egzekucijske ustanove ili umiraonice. Onima u problemima treba pomoći pronaći rješenja, bolesnima treba njega i lijek, abortus nije ljudsko pravo, nije dobro, nije demokracija uništiti tuđi život, nije sloboda u oslobođenju od života druge osobe. Bez obzira na to koliko moderno bilo ili zvučalo“, zaključuje pater.

S druge strane, Karlo smatra kako „priziv savjesti“ jest upravo vrhunac licemjerja zakonodavstva i konzervativne ideologije. „Govori li se o „prizivu savjesti“ kada su rođena djeca gladna, napuštena i zlostavljana? Priziva li se savjest kada vidimo u kakvim uvjetima žive neka djeca i njihovi roditelji koji ne mogu platiti režije i nabaviti osnovne živežne namirnice za djecu i sebe? Tek kada se počne govoriti o „prizivu savjesti“ u tim slučajevima, onda se uopće može povesti razgovor o „prizivu savjesti“ glede abortusa. Dotad to ostaje krajnje licemjerna floskula.“

A.M.F.G. ističe kako je priziv savjesti na identičan način propisan člankom 3. stavkom 4. Zakona o sestrinstvu (NN – 121/03, 117/08 i 57/11) te člankom 26. Zakona o stomatološkoj djelatnosti (NN – 121/03, 117/08 i 120/09).

„Zakon o medicinskoj oplodnji (NN – 88/09, 137/09 i 124/11) u članku 38. propisuje da se zdravstveni i nezdravstveni radnici koji bi trebali provesti ili sudjelovati u provođenju postupka medicinske oplodnje imaju pravo pozvati na priziv savjesti radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja, te odbiti provođenje postupka medicinske oplodnje ili sudjelovanje u tom postupku. Pravo na priziv savjesti priznato je i primaljama, no samo Etičkim kodeksom primalja, te je stoga od velike važnosti i njegovo zakonsko reguliranje. To je zakonski dio. Svjesni/e smo da pojedinac može imati moralni problem s izvršenjem pobačaja, no ako su specijalizirali ginekologiju, onda su trebali biti svjesni opsega i vrste posla koji ih očekuju“, odgovorno tvrdi A.M.F.G. i obrazlaže kako postoji veliki nesklad liječničke i osobne etike.

 

KBC Rebro istočno krilo, FOTO: APZ

 

 

„Klinički bolnički centar opća je bolnica koja ujedinjuje sve dijagnostičke metode, pretrage i terapijske zahvate; usto je zdravstvena ustanova ili dio zdravstvene ustanove koja obavlja najsloženije oblike zdravstvene zaštite iz neke specijalističko-konzilijarne djelatnosti te se u njoj izvodi nastava visokih učilišta i provodi znanstveno-istraživački rad za djelatnost za koju je osnovana. Dakle, nije privatna klinika. Zdravstveni djelatnici/ce zaposleni/e u javnom zdravstvu podliježu ustavnim odredbama, Zakonu o liječništvu, Zakonu o sestrinstvu te Etičkom kodeksu primalja.

Navedenim im je aktima zajamčeno pravo na priziv savjesti (odluka da ne obavljaju ili ne sudjeluju u abortusu) sve dok pravovremeno, i to pismeno, obavijeste nadređene da se njihova uvjerenja ne slažu s obavljanjem određenih medicinskih zahvata, dok za svoj dio posla pronađu adekvatnu zamjenu i sve dok njihovo pravo priziva savjesti ne ugrožava pacijentičin život ili prava. S obzirom na to da je riječ o odraslim ljudima slobodne volje koji za svoje postupanje imaju i zakonski okvir, ne vidim mjesta šačici ljudi okupljenih ispred njihova radnog mjesta koja bi ih trebala dozvati pameti“, zaključuje A.M.F.G.

„Da parafraziram jednom pročitanu tvrdnju – zakoni sekularne države ne bi smjeli počivati na vjerskim idejama, nego na potrebi zaštite jednakih prava svih građana i građanki. U ovom slučaju ženama se osporava osnovno, zakonski utemeljeno pravo na izbor te se ugrožava njihovo (reproduktivno) zdravlje, pa i život, jer u nedostatku osnovne zdravstvene skrbi prekid trudnoće prisiljene su obaviti negdje drugdje, u najgorem slučaju, ne u medicinski kontroliranom okružju. O zloupotrebi možemo početi govoriti kada zdravstveni djelatnici odbijaju izvoditi pobačaje u bolnicama, ali ne i u privatnim praksama, a bilo je i slučajeva je medicinsko osoblje dvostruko naplaćivalo abortus, i od HZZO-a i od pacijentica. Problem je također kad se djelatnici koji se pozivaju na priziv savjesti počnu glorificirati u klerikalnim krugovima, što smo mogli vidjeti na primjeru kninske bolnice“, priča nam P.J. i objašnjava kako se ne osporava pravo na izbor vjeroispovijesti, no problem je kada to pravo počne utjecati na rad i funkcioniranje državnih institucija (bolnica).

 „Opasnost“ od pritiska organizacija i zakonske zabrane pobačaja

Ako organizacije koje se bore za zabranu pobačaja uspiju ostvariti dovoljan pritisak na državne institucije, moglo bi se dogoditi da se pobačaj i zakonski zabrani. To bi značilo da bi se isto klasificiralo kao ubojstvo. Do toga još ne dolazi, no upitali smo naše sugovornike za njihovo mišljenje – je li moguće da se ovakva situacija dogodi u hrvatskom društvu?

A.M.F.G. smatra kako je zbog promjene vlasti trenutno drugačija atmosfera i kako se za sada to ne može dogoditi „samo zahvaljujući djelovanjima raznih civilnih organizacija koje vrše pritisak da se zakon iz 1978. koji dopušta abortus održi“. „Na kraju krajeva, vjerujem da bi i zemlje čanice EU bile sposobne izvršiti određeni pritisak ako se počnu kršiti ljudska prava u RH.“ P.J. iznosi kako ima mogućnosti za to jer struje protiv pobačaja bujaju, a postoji i zakonski demokratski okvir za takve promjene. „Sličan primjer ograničavanja tuđih prava dovoljno glasne većine vidjeli smo u slučaju inicijative U ime obitelji“, tvrdi P.J., referirajući se na sporni referendum o braku istospolnih zajednica.

Karlo se slaže s ovim mišljenjima zbog tendencija u društvu, no ipak govori kako je ta mogućnost manja: „Svjesni smo da bi ta zabrana izazvala opravdane otpore te imala dalekosežne posljedice. Dogodi li se ipak zabrana, zamislite samo koliko će se povećati broj ilegalnih abortusa koje će izvoditi neprofesionalne osobe u nehigijenskim uvjetima te time dovesti u opasnost i život majke!“

 

Dječak s kolicima, FOTO: Frano Jerkan/Studentski.hr

 

 

Prepuni domovi za nezbrinutu djecu i porast napuštene djece

Prema podacima iz 2012. godine, godišnje se posvoji tek oko 130 djece iz domova, no te brojke su i manje ove godine Al Jazeera Balkans izvijestila je prošle godine kako se svake godine u prosjeku oko 3000 djece nalazi u domovima za nezbrinutu djecu, dok se u Registru potencijalnih posvajatelja nalazi 700-800 osoba. Postoje i privremeni udomitelji kojima se plaća oko 2000 kuna za naknadu. Sustav ne obraća dovoljno pozornosti ovom problemu, pa je tako posvajanje djece postalo gotovo nemoguće zbog dugotrajnosti procesa. Dok neki smatraju kako se pobačajem sprječava gomilanje „neželjene djece“, drugi smatraju kako to nije istina.

Pater ističe kako se naši razlozi za pobačaj mogu naći svugdje, ovisno kako nam paše u skladu s našim stajalištem, no ako nemamo ljubavi u srcu, nema ni Boga i onoga ljudskoga koje bi nas urazumilo da očuvamo život u sebi. „Kad malo promislimo, ni Marija ni Josip nisu bili ni fizički ni psihički spremni imati Isusa. Gospa je tada imala ne više od 15 godina, nisu bili u braku, Josip se prepao, a Marija „smela“, kako piše u evanđelju.“

Pater smatra da domovi za nezbrinutu djecu nisu prenatrpani. „Ako jesu, posvuda vidim prazne kuće (samo u mojoj župi valjda sto kuća) i dvorišta, koja se lijepo mogu iskoristiti za udomiteljske obitelji.“

Osuđuje dugotrajan proces posvajanja: „Ta, toliko je parova koji žele djecu, zašto im se tako sporo omogućava ta opcija? Postojanje domova nije razlog za abortus, ako se na to smjera. Je li bilo bolje svu tu djecu abortirati? Nekako tako shvaćam ovo pitanje, ispričavam se ako sam krivo shvatio. Domovi, bolnice, zatvori, sirotišta, isto su dio društva kao vrtići, škole i samostani. Gdje je čovjek, tu je i grijeh i milost, dobro i zlo, bolest i zdravlje. Ponavljam, ne znam sve odgovore i žalim kao svi normalni ljudi jer mnoga djeca pate, a ne bi trebala, ali uzet ću slobodu nakon nekoliko sati tipkanja i izmorenih ruku, pa postaviti i vama pitanje: što vi u tom smislu činite? Ja znam što ja činim, i to sam opisao“, zaključio je pater razgovor.

Karlo oštro osuđuje broj nezbrinute i napuštene djece te smatra da su ona posljedica katastrofalnog socioekonomskog stanja u kojemu se hrvatsko društvo nalazi. „Svakako bi zabrana pobačaja vodila tome da se poveća broj nezbrinute i napuštene djece koji bi prelazio i kapacitete domova. Mislim i na financijske mogućnosti domova, odnosno na ulaganje novca u tu vrstu javnih servisa. Kako se to kontinuirano smanjuje, tako bi brojna djeca bila prepuštena beskućništvu ili neprimjerenoj skrbi u lošim egzistencijalnim uvjetima. Dakle, dodatan razlog zašto ne treba zabraniti pobačaj i mjesto gdje se s pravom opet možemo pozvati na priziv savjesti.“

P.J. ističe kako su pitanja zabrane pobačaja i domova napuštene djece povezana. „Uslijed prenapučenosti domova, organizacije za nezbrinutu djecu pribjegavaju deinstitucionaliziranju takve skrbi, što znači da se djecu, ne bi li se u domovima smanjio njihov broj, premješta u udomiteljske obitelji. Činjenica da to rade pozivajući se na izbjegavanje negativnih posljedica institucionalizacije dovoljno govori u kakvom okružju djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi odrastaju. U neskladu s realnom slikom, pro life inicijative i klerikalni krugovi naprosto pozivaju na rađanje, pri čemu se ne govori o tome kako djecu uzdržavati i školovati ili tko će se točno pobrinuti za to u ovakvoj socio-ekonomskoj situaciji.“

 

Dječji vrtić, FOTO: Frano Jerkan/Studentski.hr

 

 

A.M.F.J. osuđuje crkvenu zajednicu: „Crkva ne radi, ako ćemo već tako, ništa po pitanju pomaganja/zbrinjavanja napuštene djece (Caritas je jako diskutabilan). Opravdavati pobačaj jer su domovi prenapučeni suludo je, neetično i nehumano. Onaj tko posegne za takvom rečenicom, sišao je s uma i pobrkao teme. U sekularnoj državi kakvom se Hrvatska naziva, odluke vezane uz temeljna ljudska prava ne smije i ne treba donositi crkva. Ukidanje prava na pobačaj neće smanjiti broji izvršenih pobačaja, već će isti prelaskom u ilegalnu sferu postati opasniji za žene.“

A.M.F.G. je za kraj istaknula kako se treba pristupiti problemu pobačaja: „Da se ovoliko energije ulaže u edukaciju i otvoreni razgovor s mladima o seksualnom odnosu i kontracepciji, eliminirali bismo jedan razlog pobačaja. Da se žene lakše i prije zapošljavaju (u odnosu na muškarce), riješili bismo još jedan problem – ekonomski status. Treba ih ohrabrivati da za svoje ponašanje snose posljedice, odnosno da se ponašaju odgovorno kako ne bi bilo posljedica, ali i s druge strane omogućiti im socijalnu i pravnu zaštitu ako se odluče na drugo rješenje.

Ipak, o tome treba odlučiti žena sama ili u dogovoru s partnerom/obitelji, ne država. Kada gledamo muslimanske zemlje koje ženama propisuju da nose hidžab i mislimo „a, joj, koje kršenje prava – što ženi ima država nametati kako će se odijevati“ – to nas šokira i suosjećamo, a isto nametanje jednog pogleda na ženska prava ne prepoznajemo u vlastitoj državi. Sve je to ograničavanje.“

Završne riječi o pobačaju pružio nam je Karlo Jurak: „Pobačaj po sebi nikako nije dobra stvar i svi bismo se trebali zalagati za društvo u kojemu pobačaji ne bi bili potrebni, tj. za društvo u kojemu pojedine žene ne bi bile prinuđene učiniti pobačaj. Svaki drugi oblik angažmana oko pobačaja zanemaruje konkretna pitanja i sâm kontekst pobačaja.

Također, polarizacija na pro-choice i pro-life krajnje je ideološki markirana – sami tî nazivi upućuju na to da se zabrana pobačaja tretira kao inicijativa „za život“ (a tko bi bio za smrt?!), a da se protivljenje zabrani pobačaja smatra kao zalaganje za pravo na odabir. Već sam kazao kako uglavnom nikako nije riječ o nekakvom „odabiru“, već o nesretnoj nužnosti koja nema nikakve veze sa slobodom individue i sličnim liberalnim floskulama, nego baš s neslobodom individue koja ne može po svojoj volji raspolagati svojim životom i poboljšavati ga, već se mora okretati mjerama koje nisu dobre, ali su nužne.“