Obrazovanje je potpuno besplatno. Studenti u jednom semestru moraju odraditi praksu (internship), za koju dobiju normalnu plaću (nije da oni moraju nekome platiti jer će raditi…). Nakon što se odsele od svojih roditelja (nekad između 18. i 21. godine) država im plaća stan, režije, hranu, daje im džeparac. Studenti mogu tako „zaraditi“ i do 6000 kruna (6120 kuna) mjesečno.

Naša kolumnistica dan uoči velikog putovanja zapisala je prvu putopisnu bilješku. Ako ste ikada razmišljali o životu na sjeveru ili zamišljali kako biste se ponašali u takvoj situaciji, pročitajte i usporedite. Spoiler alert.

Treba pokušati povezati udruge takvoga kalibra na državnoj razini – ne sjedi sva pamet u Zagrebu! Moramo svi već jednom shvatiti da nas ima malo i da smo kao država mali – pa samo pogledajte na kartu gdje se nalazimo!

Da ne ulazim dublje u političko-ideološka filozofiranja (kažu da sam premlad), samo želim istaknuti kako se ovakvi događaji kao crtkaranje simbola na nogometnom igralištu moraju ispitati, medijski zanemariti, a počinitelji kazneno goniti. I tu sva priča treba završiti.

Ako živite i u najzabačenijem mjestu u Lijepoj našoj do kojeg dopire internet, onda znate da se seks, uglavnom, uopće više ne tretira kao nešto „sveto“, namijenjeno privatnosti isključivo dvije osobe, uzvišeno, posebno, jedinstveno, obavezujuće ili nešto slično.

Sveučilišta su puna nemotiviranih studenata koji na visoko obrazovanje gledaju kao na još jednu petogodišnju srednju školu.

Što patka Matilda misli u kakvome svijetu živimo, kako taj sustav nazivamo? Je li on lijevi ili desni, gornji ili donji? Bože, patka bi već pet puta preplivala Jarun dok smisli što bi moglo biti, a vjerojatno ni tada ne bi znala odgovor.

Jesmo li spremni uzeti najbolje od sebe i okoline? Eh, kao što je slavni Einstein rekao „Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost.“ u hrvatskoj inačici bi glasilo „Samo su dvije stvari nesigurne, spremnost i hrvatska odgovornost.“

Tu na scenu ulazi Bruce Lee kao fenomenalan i apsurdan ispad humora u gradu u kojem se susjedi gledaju preko nišana, gdje se broje krvna zrnca, a nasuprotne strane se natječu tko će izgraditi velebniji hram svom bogu. Od cijelog Mostara, on mi je možda najdraži simbol grada.

Dragi političari, prestanite prozivati mlade koji odlaze raditi u inozemstvo!