LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Borba za jednaka prava

Mali uvod u feminizam i zanimljivosti o istaknutoj hrvatskoj predstavnici – Mariji Jurić Zagorki

Emancipatorski karakter feminizam je nastojao sačuvati kroz tri vala u kojima se pojavljivao. Njegova istaknuta predstavnica bila je i hrvatska novinarka Marija Jurić Zagorka.

Emancipatorski karakter feminizam je nastojao sačuvati kroz tri vala u kojima se pojavljivao. Njegova istaknuta predstavnica bila je i hrvatska novinarka Marija Jurić Zagorka.

Feministička borba formalno je započela 1848. godine, a kao što podrazumijeva borbu za biračko pravo žena tako podrazumijeva i pravo na jednaku razinu sudjelovanja u svim sferama života, ekonomsku neovisnost te socijalne i seksualne slobode. Traje i danas, zbog čega donosimo kratki povijesni pregled pokreta. 

Prvi val feminizma

Feminizam prvog vala odnosi se na vrijeme 19. i početka 20. stoljeća. U to su vrijeme žene malo i nikako kontrolirale svoj život. Općenito, bile su domaćice koje nisu bile obrazovane i nisu imale nikakva imovinska ili ekonomska prava, što je stvaralo nezadovoljstvo u kontekstu ograničavanja na uloge poput majčinstva ili supruge. Tadašnje feministkinje, uglavnom bijele žene srednje klase, usredotočile su se na pravne invalidnosti žena, posebno pravo glasa. Početak vala vezuje se uz Konvenciju o spolovima Seneca iz 1848. godine, piše Libela. Deklaracija je iznijela političke strategije i filozofije feministkinja.

Sufragisti su zajedno surađivali u privlačenju većeg broja žena, protivili su se tradicionalnim metodama poput propagande i lobiranja koje su se prethodno učile tijekom radikalne obnove i ukidanja pokreta. Poruka se širila prvenstveno kroz novine i druge tiskane medije poput pamfleta i biltena.

Drugi val feminizma

Feminizam drugog vala započeo je 1960-ih i prolazio kroz 1980-e. U to su vrijeme žene ostvarivale društveni i politički dobitak, a radikalni stavovi bili sve prisutniji. Tada se proširila feministička rasprava s biračkog prava na širok spektar pitanja poput nasilja u obitelji, silovanja, radnog mjesta, seksualnosti, reproduktivnih prava itd.

Drugi val dolazio je usporedo s pokretom za građanska prava i antiratnim pokretom iz 1960-ih, koji su neprestano pokušavali dati glas manjini, što je bilo pozitivno za žene. Međutim, ti su pokreti također odmaknuli fokus feminizma i dali više pozornosti Martinu Lutheru Kingu mlađem i ratu u Vijetnamu nego ženskim pravima. Feministkinje su pokušale skrenuti pozornost osnivanjem organizacija samo za žene, poput Nacionalne organizacije za žene (SADA), i objavljivanjem članaka koji su zagovarali ravnopravnost žena, poput Manifesta BITCH. Radikalne pripadnice pokreta promovirale su ideju da je spol apsolutna, a ne relativna kategorija.

Smatra se da je drugi val završio raspravom o seksualnosti i pornografiji, pitanjima o kojima se raspravljalo tijekom trećeg vala. S naprednijom tehnologijom u drugom valu, feministice su koristile novine, televiziju i radio kako bi širile svoju poruku.

Treći val feminizma

Treći val feminizma započeo je u prvim godinama 1990-ih i nastavlja se do danas. Rastao je kao odgovor na navodne neuspjehe i kritike drugog vala.

Ciljevi pokreta prošireni su na ideje poput lezbijske teorije, ukidanja rodnih uloga i stereotipa te obrane seksualnog rada, pornografije i seksualne pozitivnosti. Pokret se usredotočuje na lezbijke i afroameričke žene za razliku od tradicionalnih feministica, a oslabio je mnoge tradicionalne koncepte, poput pojmova spola, heteronormativnosti i univerzalnog ženskog spola.

Treći val bori se za seksualnu slobodu žena, koja je daleko dogurala od vremena feminizma drugog vala. Mediji se, smatraju predstavnice pokreta, nastavljaju protiviti postojanju ženske seksualne slobode, što pokazuje kontinuirana upotreba riječi drolja, kao i naglašavanje važnosti djevičanstva u popularnoj kulturi.

Prva hrvatska poznata feministica

Ne možemo o feminizmu pričati, a da ne kažemo par riječi o prvoj hrvatskoj novinarki koja se borila za ravnopravnost žena u radu i životu, a to je Marija Jurić Zagorka. Njena borba protiv diskriminacije žena inspirirala je nove generacije.

Sam odabir novinarske karijere tada je bio posve neoubičajen za ženu. Bila je, k tome, jedina žena koja je izvještavala iz Hrvatskog Sabora.

1903. godine predvodi prve ženske prosvjede u Zagrebu istovremeno držeći predavanja o ženama u politici, narodnoj borbi i njihovu pravu glasa. Pored politike, i u svom je novinarskom radu pisala polemičke tekstove u kojima se zalagala za ravnopravnost. Tekstove objavljuje pod različitim, često i muškim pseudonimima (Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica), a najpoznatiji pseudonim Zagorka izabrala je zbog ljubavi prema ljudima iz hrvatskog puka s čijim je teškoćama suosjećala.

Tridesetih godina 20. stoljeća vraća se novinarstvu i feminističkom angažmanu. Samostalno pokreće listove Ženski list (1925. – 1938.) i Hrvatica (1938. – 1940.). Podupire inicijativu mlađe generacije književnica za osnivanje Društva hrvatskih književnica. Njezin feministički angažman izaziva podsmijeh i neprijateljstvo kod muških kolega koji je proglašavaju luđakinjom i muškobanjastom babom.

– ...Svugdje sam bila dočekivana s nepovjerenjem i prezirom jer je žena u politici u 19. stoljeću bila smatrana poput žene u javnoj kući. Pošto nisam uvažavala društvenu zabludu, koja je stvorila nepisan zakon protiv javnog rada žene, naišla sam na putu toga rada na neprijateljstva čije posljedice snosim još i danas. – Zagorkine su riječi.

FOTO: WIKIPEDIA