Higijena, šminka i ideal ljepote iz viktorijanskog doba – žene su u oči kapale limun ili parfem?

Viktorijansko doba obilježava dugogodišnja vladavina kraljice Viktorije, koja je 64 godine bila na prijestolju Ujedinjenog Kraljevstva. Stoga, ovo je razdoblje nazvano prema njoj, a označava i zlatno doba britanskog imperija – vrijeme razvoja kapitalističke proizvodnje, gospodarskog i ekonomskog uspona te nastanka građanskog društva. U sklopu serija članaka Petak za znatiželjne, u kojoj donosimo razne zanimljive teme, pozabavili smo se pitanjem osnovne higijene i ljepote u viktorijanskoj Engleskoj, jer kao i svako drugo doba, ova je era imala je specifična pravila, rutine i običaje, vrlo neobične i drugačije od današnjih. 

Žene viktorijanskog doba slijedile su različita pravila i obaveze, većinom nametnute u popularnim časopisima, novinama, oglasima i reklamama, a među njima najvažnije pravilo bilo je održavanje vlastite ljepote kako bi mogle pronaći muškarca za ženidbu. Pojavili su se make-up savjeti i vodiči za žene gdje se navodilo koje kozmetičke proizvode i kozmetiku trebale primjenjivati kako bi bile privlačne. Od domaćih do onih dostupnih za kupnju, svakakvi su se proizvodi, sastojci i kemikalije koristili za šminkanje, pa čak i oni vrlo štetni za zdravlje poput olova, arsena ili žive. Međutim, prihvaćeni su u tada popularnoj ženskoj beauty rutini zato što su činili šminku bogatijom i postojanom. 

Uljepšavanje je postalo dio svakodnevne rutine, a ideal viktorijanske ljepote bilo je blijedo lice, rumeni obrazi i velike tamne oči. Prištići, pjegice i mrlje na licu smatrane su nepoželjnima i neuglednima, stoga su rađene kreme za lice od različitih sastojaka – ruže, badema, cvijeta bazge, šećera, lavande i slično kako bi lice učinile ljepšim. Osim toga, koristio se puder za lice, napravljen od sušenog i mljevenog cinkovog oksida, u kojem je uobičajen sastojak bila kreda. Rumeni obrazi postizali su se ružičastim puderom, dok je prirodno sredstvo za bojanje obraza bio korijen repe.

Tamne oči, trepavice i obrve postizale su se nanošenjem ugljena, soka od bazge ili indijske tinte. Naime, rođenje sa svjetlijom kosom tada se smatralo velikim nedostatkom, stoga su žene na različite načine pokušavale zatamniti dlake na licu. Zanimljivo je kako su trepavice ponekad podrezivale sitnim škarama u nadi da će izgledati punije. Na kraju, šminka je bila upotpunjena ružičasto-crvenim usnama koje su davale kontrast vrlo blijedoj koži. Jedna od tehnika pravljenja ruža bila je miješanje vode i boje u koju se namočio komad gaze, a kada se gaza osušila, nanosila se na usne i obraze. 

Još jedna poželjna stvar kod žene bile su suzne oči što se postizalo sa stavljanjem nekoliko kapi limunovog soka ili parfema u oči. Kako bi održale lice svježim, ženama je preporučeno da preko noći namažu lice opijumom, a ujutro ga operu s amonijakom. Uporaba opasnih i toksičnih stvari poput navedenih nije bila neobična za viktorijansku eru, a mnogi su bili svjesni njihove štetnosti za kožu i općenito, zdravlje. Međutim, viktorijanski život bio je pun svakodnevnih opasnosti –  neizlječivih bolesti, prljavština, štetnih plinova ili požara, stoga se korištenje opasnih stvari za lice smatralo normalnim. 

S druge strane, što se tiče higijene u viktorijanskoj eri, postoji nekoliko vrlo zanimljivih činjenica. Primjerice, tadašnje su žene nosile vrlo teške haljine s puno slojeva koje su bile vrlo neudobne i nefunkcionalne, pa je prilično nejasno kako su koristile toalet. S obzirom na to da bi skidanje svih slojeva predugo potrajalo, njihova donja odjeća imala je razdvojeno međunožje, pa su tako žene vrlo lako mogle obaviti posao. U to vrijeme, samo su one najbogatije obitelji imale unutarnji vodovod, a rola toaletnog papira izumljena je tek krajem 19. stoljeća. Do tada su se za brisanje koristile novine ili pak lišće, dok su se fekalije izlijevale u rijeke, ponajviše u rijeku Temzu. Zbog toga, kao i zbog ispušnih plinova i dimova, u gradovima nikada nije bilo svježeg i nezagađenog zraka. 

Nadalje, tuširanje se najčešće obavljalo u spavaćoj sobi s lavorom i vrčem hladne vode te nije bilo nužno prati cijelo tijelo već samo najvažnije dijelove poput ruka, lica, pazuha i međunožja. Isto tako, žene su vrlo rijetko prale kosu – svaka dva tjedna ili pak jednom mjesečno, ovisno o tome koliko je kosa bila masna. S obzirom na to da šampon još nije postojao, pranje se obavljalo običnim sapunom ili čistim amonijakom. Kosa se uvijek oblikovala u specifične frizure te se raspuštala samo u prisustvu supruga, a što je bila duža, to je bila ljepša. 

U viktorijanskoj Engleskoj losioni ili dezodoransi još nisu postojali, stoga su ljudi pronalazili različite načine kako prikriti svoje neugodne mirise. Parfem, kolonjska voda ili mirisni puder najviše su se koristili u tu svrhu, ali oni koji ih nisu mogli priuštiti, izbjegavali su ustajale mirise održavanjem vlastite čistoće. Kako bi zaštitile odjeću od znoja, žene su stavljale zaštitne obloge ispod pazuha koji su sprečavali stvaranje mrlja i širenje neugodnog mirisa. Zanimljivo je i da nikada nisu prale gornje slojeve haljine, već samo donje rublje. 

Ovo je samo nekoliko zanimljivih činjenica o održavanju higijene, nanošenju šminke i uljepšavanju u vrijeme viktorijanskog doba. Briga o sebi i vlastitom izgledu u ovom je razdoblju dosegla vrhunac te postala dio svakodnevne rutine za sve one koji su si to mogli priuštiti, a u održavanju ljepote i prikrivanju nesavršenosti nisu ih sprječavali čak niti otrovni i opasni proizvodi.