Goran Vugrinec Goc: „Radite na svojoj sreći, samo to je važno”

Neovisno o tome znate li ga kao stand-up komičara, domaćina kviza općeg znanja, ambasadora kampanja ili strastvenog biciklista – za Gorana Vugrineca Goca sigurno ste čuli. Najhiperaktivniji hrvatski komičar stand-upom se počeo baviti davne 2009, a danas za sobom ima više od 700 nastupa i preko sto voditeljskih angažmana. S Goranom smo razgovarali o zetovcima, heklerima, odricanju i bivšim djevojkama, a otkrio nam je i koji mu je najdraži nastup dosad odrađen.

Goran se stand-upom, za one kojima je manje poznato, počeo baviti kao izvanškolskom aktivnosti koja mu je pomogla odvratiti misli od teškog prekida. Da je ona u svakom zlu neko dobro zaista istinita, potvrđuje i on sam te tvrdi da bi toj djevojci danas mogao samo zahvaliti.

– Curi iz tog prekida bih rekao hvala. Da su stvari tada ostale nepromijenjene, tko zna bih li se ikada našao u situaciji da se otisnem u stand-up vode. Sada, devet godina kasnije, iznimno mi je drago da sam krenuo komičarskim putem. Pronašao sam nešto što zaista volim raditi i u čemu se osjećam odlično.

Posljednji put kad smo razgovarali s Goranom, otkrio nam je da je najgori nastup karijere odradio u Hrastovskom kraj Ludbrega. Za one koji ne znaju, radilo se o seoskoj zabavi na kojoj su ga klinci gađali kovanicama, a pijani mu starci dovikivali da je nezanimljiv. Navodno su pale i prijetnje smrću u slučaju inzistiranja na honoraru, a ovaj smo put saznali da su na kraju jedina lova koju su on i Vlatko Štampar vidjeli nakon tog nastupa bile kovanice kojima su ih gađali. Ipak, bila je to životna lekcija, kaže nam Goran.

– Vlatko i ja nismo nikada dobili honorar za nastup u Hrastovskom, no naučili smo veliku lekciju, a to se stvarno ne može nikako platiti i da želimo. U međuvremenu je bilo još neuspjelih gaža i čudnih nastupa, no Hrastovsko će uvijek ostati u srcu kao prvi ozbiljan promašaj. A prvi se pamte.

Osim s djecom koja ih gađaju kovanicama i pijancima, stand-up komičari ponekad se moraju suočiti i s heklerima – osobama iz publike koje im tijekom nastupa ponekad dobace nešto, pokušavajući ih zbuniti ili samo ispasti fora. Iako ih se može smatrati određenom smetnjom tijekom nastupa, zapravo su izazov i predstavljaju komičaru najbolji test snalažljivosti, tvrdi Goran. S obzirom na to da je svaki nastup događaj za sebe, savršenog recepta za nošenje s njima nema, a najbolji je savjet – razmišljati.

– Hekleri su najbolji test za komičara. To su trenuci gdje brzina razmišljanja, kreativnost i sposobnost kontroliranja situacije dolaze do izražaja. Jedan od posljednjih heklerskih napada, iako je napad baš teška riječ za ovaj slučaj, radije bih rekao izlet, dogodio mi se na one man showu u Koprivnici. Pričao sam o razlici između srpskog i hrvatskog jezika, ekavice i ijekavice te kako koji pristup jeziku zvuči drugom narodu kada se jedna žena iz publike ustala usred fore i rekla da je ona u vezi sa Srbinom. Grom iz vedra neba. Čak i nije bio hekl koliko izražavanje same činjenice. Ostao sam zatečen na tisućinku, a onda mi je kreativna mašinerija u mozgu počela raditi i odgovorio sam joj: Bravo, svaka čast, jel' pričate na latinici ili ćirilici? I publika se nasmijala, kao i sama heklerica. Situacija spašena. Nema savršenog recepta za nošenje s heklerima... Realno, nema šanse da hekler pobijedi jer komičar ima mikrofon, razglas i reflektore i samo njegov glas čuju svi, dok je hekler pojedinac koji ima potrebu pokazati se. Treba jednostavno biti brži od njih – i govorom i razmišljanjem.

Oni koji prate Goranov rad, znaju da su odnosi Purgera i Splićana te fore o Dalmatincima česte teme njegovih nastupa, a ipak, njima to uopće ne smeta. Da ne bi ostali zanemareni ni ostali žitelji Lijepe naše, Goran se, otkriva nam, bacio na smišljanje novog materijala kojim će na tapetu doći svi dijelovi Hrvatske.

– Inspiracija za Splićane dolazi iz krvi. Mama mi je iz Splita pa sam tako i ja na pola Dalmatinac. Primjećujem kod sebe hrpu dalmatinskih osobina pa mi to omogućuje da ih razumijem i našalim se na njihov/svoj račun. Nije riječ o stereotipnom antagonizmu sjevera i juga, već čisti sraz društvenih vrijednosti i percepcija koje se kriju u meni. Publika voli iskrenost u nastupu i rado ću to podijeliti. Baš zato nikada nisam doživio da se netko naljutio na fore o Dalmatincima. Štoviše, te fore tamo i najbolje prolaze. Ljudi se prepoznaju, poistovjete, pa samim time i postaju dio showa.

Druga je važna tema Goranovih nastupa odnos sa zetovcima. Švercanje u tramvajima više nikome nije strano, a ni naš sugovornik nije iznimka. Ipak, njegova je velika prednost sposobnost brzog razmišljanja i osmišljavanje kreativnih izgovora. Kad ne upali iskakanje iz tramvaja na Horvaćanskom zavoju i kad ne prođe fora o grbi koja govori, pokušava Goran, priznaje nam, i sa stranim jezicima:

– Sa zetovcima sam probao zaista sve – od bježanja do pričanja stranih jezika. Najgore mi je bilo kad me kontrola uhvatila bez karte, a ja sam se pokušao izvući s: No hablo croata. Tko bi očekivao da će mi kontrola odgovoriti da nema problema jer on priča španjolski. Pokleknuo sam i platio kaznu.

Osim stand-upa velika mu je strast i biciklizam. Nije ni čudo, kad ima problema sa zetovcima. Biciklizam i stand-up nastupi po njemu su poprilično slični: vožnja biciklom daje osjećaj slobode, dok mu nastupi omogućuju slobodu misli i oslobađanje kreativnosti. Kad smo ga upitali čega bi se odrekao da mora, stavili smo ga na sto muka.

– Volim vožnju biciklom jer mi donosi osjećaj slobode. Bicikliranje mi stvara doživljaj najbliži letenju, samo bez Z-osi, iako se u mojim vožnjama i to zna dogoditi, i to me zaista veseli. S druge strane, stand-up me čini slobodnim u kreativnom smislu i daje osjećaj slobodne misli, razmišljanja i poigravanja društvenim konceptima za koje držimo da su jednostrani. Otkrivanje publici različitih pogleda na svakodnevicu me također veseli. Ako bih se baš, pod prijetnjom smrću, morao odreći nečega, vjerojatno bih se odrekao vožnje bicikla – čisto zato što je to nešto u čemu uživam sam, nitko drugi se ne veseli jer se ja vozim na biciklu. Stand-up mi daje i slobodu i priliku da i drugi uživaju u mojoj slobodi.

U devet godina komičarskog rada zbilja je mnogima omogućio da uživaju u njegovoj slobodi. Premda često mnoge javne osobe na svakom svom nastupu poručuju publici da je najbolja ikad, s nekima se ipak stvori neka posebna veza i upravo zbog toga ostaju publika koja se pamti. Za Gorana su to čakovečki gimnazijalci, a razlog je, ni manje ni više nego – fizika.

– Nastupao sam zaista po cijeloj Hrvatskoj, od narodnih zabava preko privatnih okupljanja do Lisinskog, no jedan nastup koji ću pamtiti cijeli svoj život je bio u Čakovcu u Gimnaziji Josipa Slavenskog. Vlatko i ja smo nastupali pred srednjoškolcima i bio je fakat super nastup. Kako biste shvatili koliko me taj nastup oduševio, morate znati da imam jednu foru gdje pričam o razlici žena i muškaraca. Zezam žene da ne vole mušku potkošulju, a muškarci ne razumiju zašto žene nose bolero (odjevni predmet odavno izašao iz mode). Ima jedan dio fore koji na nastupima shvati jako mali dio publike, ali ne želim ga prestati pričati jer mi je zaista drag. Fora za mene. U njemu govorim da je cura po zimi, na -10, odjenula bolero i hladno joj je. Kada ju pitam jel' joj hladno, ona kaže da nije i sad ide taj dio – a trese se od hladnoće, trese se toliko da mi je mutna, toliko je mutna da ima svojstva i čestice i vala. Ili, u prijevodu, ona je moja svjetlost. Taj mali bit, koji inače nikada ne prođe, izazvao je takav val smijeha među srednjoškolcima da sam ostao začuđen. Kao da su upravo izašli sa sata fizike na kojem su učili točno to. Čak je i Vlatko ostao bez riječi. Meni su od oduševljenja i sreće skoro oči ispale. Preko 200 srednjoškolaca je shvatilo pametnu foru i umrlo od smijeha. Bio sam tako ponosan na njih i kasnije sam im zahvalio na tome. Nastup koji ću sigurno pamtiti.

Budući da ima poseban odnos s mladima, neovisno o tome radi li se o srednjoškolcima koji ga kuže ili studentima koji ga zaustavljaju dok se kotrlja Horvaćanskim zavojem, pretpostavili smo da im Goran svima želi nešto poručiti. I nije nas razočarao.

– Najgora stvar oko poruke mladima i studentima je to što sve što im želim reći može zvučati kao klišej. U doba društvenih mreža dok svjedočimo raspadu dosadašnjih društvenih vrijednosti, u vrijeme kada se uspjeh mjeri materijalnim stvarima te kada je važnije koliko si podoban od koliko si sposoban, reći nekome da je poanta života biti sretan stvarno više zvuči kao anti-savjet. No, govorim iz vlastitog iskustva. Prošao sam sito i rešeto da bih shvatio savjete koje su mi ljudi davali dok sam bio mlađi. Tada ih nisam razumio i sve što su govorili je zvučalo kao bezvezno trkeljanje. Htio sam da me društvo prihvati – da postanem dio zajednice – imati faks koji se cijeni, posao koji je na glasu, ženu i dijete s 25... Radio sam odgovorne poslove, imao titulu na tvrdoj posjetnici, plaću kojom sam mogao dići kredit, kupiti stan, auto... I kada sam bio na korak do svega toga, shvatio sam da me ništa od toga ne veseli, da ispunjavam nečije tuđe vrijednosti i ciljeve koje je društvo nametnulo kao obavezne milestoneove. Nakon gotovo deset godina stand-upa i još više od toga u pravim poslovima, shvatio sam da je jedina prava stvar u životu – sreća. I to ne bilo koja – sreća koju možeš podijeliti s dragim ljudima – od cure preko obitelji do prijatelja i publike. I to je ono što bih rekao današnjim budućim odraslima – radite na svojoj sreći, samo to je važno.

Na kraju nam preostaje samo veseliti se svim njegovim budućim nastupima i prilikama da svoju slobodu podijeli s nama i tako nas sve, bar na dva sata, usreći.