Švercanje u javnom prijevozu: najrjeđe među osječkim, najčešće među zagrebačkim studentima

– Švercam se u javnom prijevozu zato što već mogu prepoznati tko je kontrolor i do sada nisam dobila kaznu. Kad ih ugledam na stanici, izađem iz tramvaja ili odem do vozača i kupim kartu pa ju ocvikam. Čak i da platim kaznu u skorije vrijeme, već sam davno uštedjela tih 250 kuna koje bih platila da dobijem kaznu.
 

– Ne švercam se načelno, ali jednom sam bez razmišljanja ušla u tramvaj na zadnja vrata jer sam zaboravila da nemam pokaz nego papirnatu kartu. Zapričala sam se s dečkom i zaboravila ju registrirati i baš tada je, naravno, došla kontrola. U trenutku sam se sjetila da nemam pokaz i krenula prema prvom uređaju da poništim običnu kartu, no kontrolor nije dozvolio da prođem, bio je izrazito neugodan. Na kraju sam platila kaznu jer više nema onog opraštanja prve kazne, no mislim da se nakon toga nisam više vozila bez karte, osim ako mi je možda istekla koju minutu prije nego trebam izaći iz tramvaja pa nisam poništavala novu.
 

– Ne švercam se jer mislim da bih bio baksuz koji bi sigurno dobio kaznu, ali doživio sam nekoliko scena švercanja u tramvaju. Od onog da ljudi počnu odjednom pred kontrolom pričati na španjolskom, francuskom, njemačkom, da se svađaju, izlete iz tramvaja, da ih u potpunosti ignoriraju, kao da ni ne postoje, ma svašta nešto. Zanimljivo je koliko su ljudi dosjetljivi u ovakvim situacijama, ali, prema onome što sam ja vidio, jako je bitno na kakvog ćete kontrolora naletjeti – neki opraštaju i odu bez svađe, a drugi se zainate i ne žele vas pustiti dok ne dođe policija ili dok vam ne napišu kaznu. Iskreno, ne bih se ni sramotio pred gomilom ljudi zbog tih par kuna.

– Za vrijeme cijelog studija u Rijeci sam se švercala, nikad nisam imala mjesečnu kartu, a šteta mi je bilo dati i za jednosmjernu pa sam redovno upadala na zadnja vrata. Evo, mogu na prste prebrojati koliko puta me zatekla kontrola, ali nijednom nisam dobila kaznu jer bih ja, svaki put čim je vidim, na ista ta zadnja vrata van. Jednom jedino, sjećam se, nije bilo spasa jer sam ugledala kontrolora tek kad je bio metar od mene, pa sam već izvadila novac da platim kartu, no nekim čudom ja mu kažem da sam zaboravila mjesečnu, a on se samo okrene i ode dalje. No nisu svi takvi, ima nekih koji baš nastoje istjerati pravdu, a ima i takvih vozača. Više se može dobiti jezikova juha od vozača, nego od kontrolora. 

– Studenti Sveučilišta u Zadru imaju pravo na besplatnu godišnju gradsku pokaznu kartu i  uglavnom kod njih nema šverca. Putnicima kojima je oduzeta personalizirana pokazna putna karta se najčešće dade opomena ukoliko se provjerom utvrdi da je ranije uredno kupovao karte te da i ranije nije uhvaćen u švercu. Kod većih zlouporaba pokaznih karata prije povrata karte naplaćuje se kazna. – kažu nam iz Liburnije.

– Studentski javni prijevoz u Zadru bih nazvala specifičnim budući da godišnji pokaz za studente Sveučilišta košta samo 20 kuna. U bilo kojem trenutku akademske godine na kolodvor, tj. u ured gradskog prijevoznika, Liburnije, možete odnijeti potvrdu da ste student Sveučilišta, svoju fotografiju, osobnu iskaznicu i 20 kuna i u zamjenu za to dobiti godišnju kartu. Zadarski se studenti zato i nemaju potrebe švercati. Znam samo za jedan slučaj u kojem se djevojka pokušala prošvercati s prošlogodišnjim pokazom jer još nije imala novi te je vozač autobusa to primijetio i oduzeo joj nevažeći pokaz. U pet godina koliko sam bila u Zadru na kontrolu sam naišla tri ili četiri puta, a niti jednom nije bilo neugodnosti budući da su svi putnici imali važeće karte.

– Ja sam koristila zadnji put javni prijevoz u srednjoj, mi smo prigradsku plaćali i do 500 kn mjesec (sa subvencijama države i/ili općine ponekad do 200 kn) i tad su u cijelom gradu i okolici operirala 3 kontrolora tako da su ih svi znali i bilo je lako provući se. – kaže nam druga djevojka.

– Možemo reći da je u Osijeku kultura korištenja javnog prijevoza zaista na visokoj razini te da ima malo ljudi koji se pokušavaju voziti bez karte ili s nevažećom kartom. Ne smatramo da je to zbog visokih kazni, već zbog ulaska na prednja vrata vozila, gdje je vozač prvi kontrolor urednog korištenja javnog prijevoza, a onda i sami putnici kojima je jednakost korištenja javnog prijevoza za sve vrlo bitna i s negodovanjem gledaju na putnika koji nema karticu za prisloniti na validator pri ulasku u vozilo, ili nije kupio kartu kod vozača. Samo 10-ak posto ukupne studentske populacije u Osijeku koristi javni prijevoz, iako su mjesečne karte najpristupačnije u Hrvatskoj. No, možemo reći da su studenti vrlo disciplinirana kategorija, kod koje gotovo da niti nema pokušaja šverca u vozilima javnog prijevoza. – kažu nam iz osječkog GPP-a.

– U Osijeku nema baš švercanja, ulazi se većinom samo na prva vrata, pogotovo u tramvaju, tramvaji su manji i morate proći kraj vozača. Nekad se uspijete na jednosmjernu kartu voziti i kad istekne 1 h za tih 11 kn, ali u to često gledaju. I nema, nažalost, kao kod ZET-a da kupiš kartu i ne precvikaš ju, jer izgleda kao račun i čim je kupiš kod vozača počinje vrijediti odmah. Ali se zna vozati na tuđe mjesečne karte, te slike ne pregledaju baš detaljno.

– Ako ne plati u navedenom roku, mi šaljemo opomenu gdje može platiti, također 8. dana. Ako i nakon toga prekršaj nije plaćen, mi šaljemo prema gradu izvješće gdje oni postupaju dalje, a mi više nemamo ništa s tim prekršajem. Pravo na žalbu ima svatko, putem e-maila ili osobno u prostorijama Prometa. Što se tiče studenata, naravno da ima prekršitelja, ali ne u velikoj mjeri. Tu se izašlo ususret studentima jer mogu povoljnije kupiti pokaznu kartu uz subvencije.