Kažnjavanje u odgoju: je li batina izašla iz raja?

Kazna se može javiti u različitim oblicima kao što je tjelesna bol ili prijetnja njome, socijalne sankcije, izolacija ili uskraćivanje povlastica. Pretpostavlja se da svi ti postupci dovode do uklanjanja nepoželjnog ponašanja, no ponekad kažnjavanje izaziva kontra efekte. Mnoga istraživanja i praktična iskustva pokazuju da kazna ne uklanja ponašanje već potiskuje pojedina ponašanja u određenim situacijama. Međutim, čim izvor kažnjavanja ili sama kazna nisu prisutni, neželjeno ponašanje se ponovno javlja. 

Kazna uvijek ima dvije strane: može se davati kao tjelesna ili verbalna kazna (vikanje, prijetnje) ili u obliku uskraćivanja privilegija (ne može ići vani). S vremenom, ispravno ponašanje mora izazivati unutarnju nagradu za dijete kao što je osjećaj zadovoljstva ili ponos da je nešto dobro napravilo. U protivnome, dijete neće željeno ponašanje primijenjivati u drugim situacijama izvan onih u kojima je doživio kažnjavanje.

Ono što se ni u kojem slučaju ne bi trebalo koristiti kao kazna je uskraćivanje ljubavi. Roditelji moraju djetetu dati do znanja da ga vole uvijek bez obzira ponaša li se loše ili dobro. Ako tako ne postupaju, dijete može misliti da ne zaslužuje roditeljsku ljubav. Roditeljska ljubav trebala bi biti bezuvjetna, da vole dijete zbog onoga što on jest, zbog samog njegovog postojanja, a ne zbog onoga što radi. Dijete je u konstantnom procesu učenja ponašanja i roditeljska je dužnost pomoći mu. 

U nekim situacijama kazne su neophodne, na primjer dijete treba rano naučiti da ne gura prste u električne prekidače ili se ne zalijeće na ulicu jer postoji opasnost od automobilskih nesreća). Međutim, kad je upotrebljavamo, mora biti:

1. Pravovremena - Kazna je efikasnija što je kraći vremenski razmak između ponašanja i kazne. Roditelji moraju reagirati odmah nakon što dijete nešto loše napravi,a ne odgađati kaznu. To posebno vrijedi za malu djecu, dok se starijoj djeci može verbalno objasniti veza između nekog čina i kazne, ali je ipak bolje da bude što neposrednija. Zbog vremenske neprimjerenosti ona se može asocirati s određenim podražajem umjesto s određenom reakcijom. Na primjer, umjesto da se dijete kazni odmah kad pred gostima izrekne neku prostotu, majka čeka da dođe kući kako bi drugi roditelj preuzeo kažnjavanje. Tad kazna postaje vezana uz podražaj, odnosno uz oca i umjesto povezivanja lošeg ponašanja i kazne, s kaznom se asocira roditelj koji kažnjava. Zbog toga se dijete počinje bojati tog roditelja umjesto da potisne neželjeno ponašanje. 

2. Uz objašnjenje - Kazna je efikasnija ako je popraćena kratkim, ne dugačkim objašnjenjem. Primjerice, ako dijete otme igračku drugog djeteta, korisnije mu je reći: "To je Ivanova igračka nego ako ništa ne kažemo ili ga obaspemo bujicom riječi.

3. Dosljedna - Kažnjavanje je efikasnije što je dosljednije. Ako jedno te isto ponašanje nekad kažnjavamo, a nekad ne, ono će se više učvrstiti nego ako ga uopće ne kažnjavamo. Nedosljednost se javlja i kada oba roditelja nisu usklađena u odgoj djece.

4. Osoba koja kažnjava - što je bolji odnos između djeteta i osobe koja ga kažnjava, to je kazna efikasnija.

5. Osigurajte da kazna doista djeluje kažnjavajuće - Kaznu je potrebno individualizirati jer mala opomena može djelotvorno zaustaviti aktivnost jednog djeteta, a istovremeno biti potpuno neučinkovita kod drugog.

6. Kazna ne smije sadržavati sakrivene nagrade - na primjer za kaznu pošaljemo dijete u sobu gdje može gledati televiziju, razgovarati na telefon ili slušati glazbu, a u protivnome bi slušao naše "prodike".

7. Pripaziti na potpratne pojave kod kažnjavanja jer jake kazne mogu dovesti do pretjeranih emocionalnih reakcija i bijega što može ugroziti psihičku dobrobit djeteta.

8. Uz kaznu treba potkrepljivati željeno ponašanje da bi pokazali djetetu kako treba promijeniti ponašanje, odnosno da bi naučio koje je ponašanje ispravno. Kad ga kaznimo za neispravno ponašanje, ono i dalje ne zna što bi trebao činiti. Primjerice dijete se želi igrati s igračkom koju je prije uzelo drugo dijete i ono mu je otme iz ruke. Kaznimo dijete tako da mu oduzmemo igračku i vratimo je djetetu koje se prvo počelo igrati. Dijete iz toga može zaključiti da je ono manje vrijedno pa nema pravo igrati se s igračkom, stoga mu moramo objasniti da ako nešto želimo, možemo lijepo zamoliti drugu osobu da nam posudi.

9. Fizičko kažnjavanje maksimalno se izbjegava jer ne uči djecu što je dobro, već kako biti nasilan i bez kontrole te uzrokuju bol, ljutnju pa čak i ozljeđivanje. Prema teoriji socijalnog učenja, djeca uče oponašanjem modela tako da djeca koja su fizički kažnjavana pokazuju smanjenu osjetljivost na agresiju, usvajaju je kao obrazac ponašanja te su tolerantniji prema agresiji. Uobičajeni rezultat je da mnoge žene izabiru muževe i partnere koji im pokazuju ljubav na isti način na koji je to činio njihov roditelj u djetinjstvu. Ako su ih roditelji udarali, vjerojatno će naći i takvog partnera.

10. Iako kažnjavanje može biti dio discipline, puno bolji efekt ima gubitak privilegija, no one nikad ne smiju uključivati temeljne djetetove potrebe kao: hrana, vrijeme provedeno s roditeljima, sigurnost, ljubav ili povjerenje.

11. Nikad se ne smije kažnjavati malu djecu ispod 3 godine jer: a) mala djeca ne razlikuju uzrok i posljedicu; b) ne rade štetu namjerno već samo istražuju okolinu; c) još nemaju kognitivne sposobnosti da razlikuju dobro od lošeg. Djeca između 3 i 11 mogu se kazniti gubitkom privilegija kao što je uskraćivanje gledanja omiljene serije ili crtića, igranje omiljenom lutkom i sl. Ako dijete zloupotrijebi objekt ili privilegiju, gubi je na neko vrijeme. Ograničavanje je pogodno za djecu stariju od 3,5 godine, na primjer napusti dvorište bez dozvole pa mu se uskrati izlazak izvan dvorišta na određeno vrijeme. Roditeljsko razočaranje pogodno je kao kazna za djecu stariju od 3 godine  To je tvrdnja koja izražava razočarenje djetetovim izbirom ponašanja, npr. razočarana sam jer si istukao sestru. Treba paziti da se razočarenje odnosi na izbor ponašanja, a ne na dijete kao osobu. Dakle, ne reći razočarana sam jer si nasilan zato što tako poručujemo djetetu da je to njegova osobina što je trajno i teško za mijenjati za razliku od konkretnog ponašanja.