Kako je mladić koji je govorio da nikada neće postati svećenik postao upravo to?
Luka Ilić, mladić koji je govorio kako nikada neće biti svećenik, pripovijeda o svom putu koji je išao od protestantske zajednice do povratka katoličanstvu, ulaska u red Družbe Isusove, a potom i svećeništva.
Luka Ilić, mladić koji je govorio kako nikada neće biti svećenik, pripovijeda o svom putu koji je išao od protestantske zajednice do povratka katoličanstvu, ulaska u red Družbe Isusove, a potom i svećeništva.
Zbog osjećaja nezadovoljstva kojeg je počeo osjećati unutar protestantske zajednice Luka je odgovore počeo tražiti drugdje, a filozofi William Lane Crag i Alvin Plantinge uz, kako sam kaže, mnogo providonosnih trenutaka i susreta, otvorili su njegov put katoličanstvu. Ovaj mladić je u intervjuu naveo i neke konkretne primjere koji su mu smetali.
– Pogotovo jer je bilo riječ o zajednici koja je bila fundamentalističkog usmjerenja, doslovno su tumačili Bibliju. Osjećao sam nezadovoljstvo prema tome koliko su bili otvoreni intelektualnoj rigoroznosti. Nitko nije davao obrazloženje nade koja je u njemu, da obrazloži i kaže ljudima „evo zašto ja vjerujem, zašto sam ja kršćanin“. Nedostajala mi je neka dubina u tome. – govori.
– Promatrajući ih, pomislio sam: „To što oni imaju i žive, i ja bih to“.
– Sjećam se da smo bili sjedili u predvorju i dolazi jedan isusovac, te mi reče: „Dođi k nama“. Kako sam u to vrijeme još razmišljao o pozivu, to mi je bila još jedna potvrda kojim putem trebam ići. Par godina kasnije sam tom isusovcu prepričao kako sam doživio taj događaj, a on je odgovorio kako to svima kaže. – dio je intervjua kojeg donosi SKAC Palma.
– Privlačili su me primjeri isusovaca. Ono što mi se još svidjelo kod njih jest taj jedan naglasak na cjelovitosti, da se u duhovni život zajedno uklope i djeluju intelekt, tijelo i osjećaji. Da prepoznamo kako nam Bog može govoriti kroz tijelo i osjećaje. – odgovara.
Luka sada kreće na doktorski studij Fundamentalne teologije, pa je ukratko objasnio i o čemu se tu zapravo radi.
– Kako bih pojednostavio što je to, mislim da polazi od onoga kada kaže u 1 Pt 3,15 „Budite uvijek spremni dati odgovor svakomu tko zatraži obrazloženje nade koja je u vama“. Da mi ponudimo to obrazloženje, da ponudimo nadu koja je u nama, to je Isus Krist. Fundamentalna teologija ulazi u dijalog sa svijetom, znanošću, kulturom, sa suvremenim čovjekom i svrha je odgovoriti na njegova pitanja i pokazati mu zašto je kršćanstvo primamljivo, smisleno i istinito.
– Treba imati smisla za humor, ne shvaćati se pretjerano ozbiljno. Biti ranjiv, u smislu biti spreman otvoriti se drugima i priznati da nisi uvijek u pravu, podijeliti što proživljavaš u svojoj nutrini i biti spreman suočiti se s time, te učiti od drugih. Mislim da su ove stvari potrebne da bi osoba bila zaokružena. Nije osoba samo duh, ni samo intelekt, nego je osoba i osjećaji i tijelo i karakter i njegova prošlost. Ništa od navedenog se ne treba zanemariti jer dolazimo pred Boga onakvi kakvi jesmo. Jedna od stvari koje su potrebne za osobu koja razmišlja o pozivu je da zna pokazati i svoje emocije. Da je spremna pokazati kada joj je teško, pa i pustiti suzu, isto tako smijati se, pa i grohotom se smijati kada to zahtjeva, makar te i drugi čudno gledali. – poručuje.
