23-godišnja Ruskinja Alla osuđena jer je branila pravo studenata da prosvjeduju; pročitajte njen završni govor na sudu

Neću govoriti o slučaju, pretresima, ispitivanjima, svescima, suđenjima. To je dosadno i besmisleno. U posljednje vrijeme pohađam školu umora i ljutnje. Ali sam i prije uhićenja uspjela upisati školu o sposobnosti pričanja o zaista važnim stvarima.

Htjela bih govoriti o filozofiji i književnosti. O Benjaminu, Derridi, Kafki, Arendt, Sontag, Barthesu, Foucaultu, Agambenu, o Audrey Lord i bell hooks. O Timofeevoj, Tlostanovoj i Rahmanjinovoj.

Htjela bih govoriti o poeziji. Kako čitati modernu poeziju. O Gronasu, Daševskom i Borodinu.

Ali sada za to nije ni vrijeme ni mjesto. Svoje ću male nježne riječi sakriti na vrhu jezika, na dnu grkljana, između želuca i srca. I reći ću samo malo.

Često se osjećam kao ribica, ptica, školarac, beba. Ali nedavno sam se iznenadila saznavši da je Brodskom također suđeno s 23 godine. A budući da sam i ja dio ljudske rase, reći ću ovo:

U kabali postoji koncept tikkun olam – ispravljanje svijeta. Vidim da svijet nije savršen. Vjerujem da je, kako je napisao Yehuda Amichai, svijet stvoren lijep, stvoren je za dobro i za mir, kao klupa u vrtu (u vrtu, a ne na sudu!). Vjerujem da je svijet stvoren za nježnost, nadu, ljubav, solidarnost, strast, radost.

Ali u svijetu postoji užasna, nepodnošljiva količina nasilja. A ja ne želim nasilje. Ni u kojem obliku. Ni u formi učiteljskih ruku u hlačicama učenica, ni šaka pijanog oca obitelji na tijelima žena i djece. Kad bih odlučila nabrojati sve nasilje koje me okružuje, dan, tjedan ili godina mi ne bi bilo dovoljno. Da biste vidjeli nasilje oko sebe, samo trebate otvoriti oči. Moje su oči otvorene. Vidim nasilje i ne želim ga. Što je nasilja više, to ga više ne želim. A najviše od svega ne želim najveće i najstrašnije nasilje.

Jako volim učiti pa ću dalje govoriti glasovima drugih.

U školi sam na satovima povijesti učila izraze „Slobodu razapinješ, a ljudska duša ne poznaje okove“ i „Za vašu i našu slobodu“.

U srednjoj sam školi čitala “Requiem” Ane Andrejevne Ahmatove, “Strmu putanju” Evgenije Solomonovne Ginzburg, “Ukinuto kazalište” Bulata Šaljvoviča Okudžave, “Djecu Arbata” Anatolija Naumoviča Ribakova. Ovo mi je bila omiljena Okudžavina pjesma:

Savjest, plemenitost i dostojanstvo
Evo je, naša sveta vojska.
Pruži im ruku.
Ne boj se za njih, čak ni u vatri. 
Obraz im je impozantan i začudan.
Posveti im svoje krotke godine:
Možda nećeš postati pobjednik,
Ali ćeš umrijeti kao čovjek!

Studirala sam francuski na MGIMO-u i naučila stih Edith Piaf: „Ça ne pouvait pas durer toujours“. I Marka Robina: „Ça ne peut pas durer comme ça“.

S devetnaest godina otputovala sam u Majdanek i Treblinku i naučila reći „nikad više“ na sedam jezika: nikad više, jamais plus, nie wieder, לא עוד, nigdy więcej, קיינמאל מער.

Proučavala sam židovske mudrace i najviše od svega zavoljela te dvije mudrosti. Rabin Hillel je rekao: „Ako ja nisam za sebe, tko je onda za mene. Ako sam samo za sebe, zašto sam onda ja? Ako ne sada, onda kada?“. A rabin Nachman je rekao: „Cijeli svijet je uzak most, a najvažnije je da se nimalo ne bojite“. 

Tada sam upisala kulturologiju i naučila još nekoliko važnih lekcija. Prvo, riječi su važne. Drugo, stvari treba nazivati pravim imenom. I na kraju: sapere aude, odnosno imaj hrabrosti koristiti vlastiti um.

Smiješno je i apsurdno da je moj proces povezan sa školarcima. Podučavala sam djecu humanističkim znanostima na engleskom, radila sam kao dadilja, maštala o odlasku u manji grad na dvije godine u okviru programa “Učitelj za Rusiju” i o sijanju razumnog, ljubaznog, vječnog. Ali Rusija – kroz usta državnog tužitelja, tužitelja Trjakina – smatra da sam maloljetnike umiješala u radnje opasne po život.  Ako ikad budem imala svoje djece (a hoću jer se sjećam glavne zapovijedi), na njihov zid ću okačiti portret judejskog prokuratora Poncija Pilata kako bi djeca izrasla u poštene ljude. Prokurator Poncije Pilat stoji i pere ruke – takav će to biti portret. Da, sada je misliti i ne biti ravnodušan opasno po život, ne znam ni što bih rekla o suštini optužbe protiv mene. Perem svoje ruke.

A sada je trenutak istine. Sat tumačenja knjiga.

Ni ja ni moji prijatelji i prijateljice ne možemo za sebe naći mjesto od svog tog užasa i bola, ali kada se spuštam u podzemnu željeznicu, ne vidim lica umrljana suzama. Ne vidim uplakana lica.

Nijedna od mojih omiljenih knjiga – ni za djecu ni za odrasle – nije podučavala ravnodušnosti i kukavičluku. Nigdje me nisu naučili ovim frazama:

mi smo ljudi mali
ja sam jednostavna osoba
nije sve tako jednoznačno
nikome se ne smije vjerovati
nekako me sve to ne zanima
daleko sam od politike
mene se to ne tiče
o meni ništa ne zavisi
nadležni organi će shvatiti
što sam ja sam mogao učiniti
 
Naprotiv, znam i volim potpuno drugačije riječi.

John Donne kroz Hemingwaya kaže:

„Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje; ako more odnese grudu zemlje – Europe je manje, kao da je odnijelo kakav rt, posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni.“
 
Mahmoud Darwish kaže:

Kada pripremaš doručak, misli na druge
(ne zaboravi nahraniti golubove).
Kada ratuješ, misli na druge
(ne zaboravi one koji traže mir).
Kada plaćaš račun za vodu, misli na druge
(one koje hrane oblaci).
Kada se vratiš kući, svome domu, misli na druge
(ne zaboravi na ljude u logorima).
Kada spavaš i brojiš zvijezde, misli na druge
(one koji nemaju gdje spavati).
Kada svoje misli izražavaš u metaforama, misli na druge
(one koji su izgubili pravo glasa).
Kada razmišljaš o onima koji su daleko, pomisli na sebe
(reci: Ah, da sam barem svijeća u tami)
 
Genadij Golovatij kaže:

Slijepi ne mogu gnjevno gledati,
nijemi ne mogu bijesno vikati.
Bezruki ne mogu držati oružje,
beznogi ne mogu marširati.
Ali – nijem može gnjevno gledati,
Ali – slijepac može bijesno vikati.
Ali – beznogi može držati oružje.
Ali – bezruki može marširati.  
 
Neki se ljudi, znam, boje. Oni biraju tišinu.
 
Ali Audre Lorde kaže:
Your silence will not protect you. 
 
U moskovskom metrou kažu:
Putnicima je zabranjeno biti u vlaku koji ide u slijepu ulicu.
 
A peterburški Akvarijum dodaje:
Ovaj vlak gori.
 
Lao Tzu preko Tarkovskog kaže:

Najvažnije je da sami vjeruju u sebe i postanu bespomoćni kao djeca. Zato što je slabost velika, a snaga je ništavna. Kada se čovjek rodi, slab je i savitljiv, a kada umre, tvrd je i bešćutan. Kada drvo raste, nježno je i fleksibilno, a kada je suho i tvrdo – umire. Bezosjećajnost i snaga suputnici su smrti. Slabost i fleksibilnost izražavaju svježinu bića. Stoga ono što je očvrsnulo neće pobijediti.
 
Zapamtite da strah jede dušu. Sjetite se Kafkina lika, koji je vidio kako se u zatvorskom dvorištu postavljaju vješala, pogrešno je pomislio da su njemu namijenjena, noću je pobjegao iz ćelije i objesio se.

Budite kao djeca. Nemojte se bojati pitati (sebe i druge) što je dobro, a što loše. Nemojte se bojati reći da je kralj gol. Ne bojte se vrištati, briznite u plač. Ponavljajte (u sebi i drugima): 2+2=4. Crno je crno. Bijelo je bijelo. Ja sam čovjek, jak sam i hrabar. Jaka sam i hrabra. Jaki smo i hrabri.

Sloboda je proces kojim razvijate naviku da budete nedostupni za ropstvo.