LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Od osjećaja sreće do suicidalnih misli

Začarani krug borbe s ovisnošću: „Droga mi je pomogla da se osjećam sretnije”

Eksperimentiranje s drogom u mladosti sve je češće, a broj ljudi koji konzumiraju opojna sredstva sve je veći. O zabrinjavajućem problemu razgovarali smo s mag. act. soc. Adrijanom Hadžić i mag. psih. Marijom Granić, a svoju priču borbe s ovisnošću o drogom ispričala nam je jedna studentica.

Eksperimentiranje s drogom u mladosti sve je češće, a broj ljudi koji konzumiraju opojna sredstva sve je veći. O zabrinjavajućem problemu razgovarali smo s mag. act. soc. Adrijanom Hadžić i mag. psih. Marijom Granić, a svoju priču borbe s ovisnošću o drogom ispričala nam je jedna studentica.

Hoćeš i ti malo? Hajde, neće ti biti ništa ako samo probaš riječi su koje su mnogi čuli. Eksperimentiranje, znatiželja, želja da se osjećaš prihvaćeno, bježanje od problema ili obične dosade, samo su neki od razloga zbog kojih će nakon tog pitanja uslijediti potvrdan odgovor. Radi se o konzumaciji droge, rastućem problemu kod mladih. Bilo da je riječ o lakšim ili pak težim drogama, konzumacija i ovisnost uvijek su zabrinjavajući. Rekreativno uzimanje droge ili konzumacija samo u društvu obično su samo početak. Konzumacija postaje sve češća, osjećaj postaje bolji, a mladi se, i prije nego što shvate što se događa, nađu u začaranom krugu. 

Sve više ljudi konzumira drogu, a prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, pandemija je povećala rizik od konzumacije droge. Smatra  se da je u posljednjih godinu dana čak 275 milijuna ljudi konzumiralo drogu barem jednom. Istraživanja također pokazuju da sve više mladih smatra da kanabis nije štetan, a najviše zabrinjava činjenica da je Zagreb, iza Amsterdama, drugi grad u Europi po konzumaciji kanabisa.

Pandemija i potres dva su stresora koja su zasigurno pridonijela rastu konzumacije droge, a s većim brojem ljudi koje konzumiraju drogu, ona je sve dostupnija. Adrijana Hadžić, mag. act. soc. i stručna savjetnica u Pragmi iza sebe ima godine rada iskustva s mladima koji se bore s poteškoćama te s onima koji se bore s ovisnošću o drogama, izdvaja da je pandemija donijela i jednu pozitivnu stranu, a to je da je liječenje utemeljeno na znanosti postalo dostupnije ovisnicima.

Da se u ovisnička iskustva ulazi poprilično rano, već u srednjoj školi, potvrdila nam je magistrica psihologije Marija Granić iz udruge Pragma, a za najčešće razloge navodi dosadu i znatiželju uz poprilično velik utjecaj društva. Na svojoj koži je to osjetila i studentica koju ćemo za potrebe ovog članka nazvati Klara, (njezini pravi podaci poznati su redakciji). Njezina priča s drogom započela je jako rano, sa svega 14 godina. Drogu je konzumirala godinama, a tek kada se uspjela maknuti iz začaranog kruga shvatila je da je zapravo bila ovisna.

Imala sam osjećaj kao da sam sretna po prvi put

Sve je započelo bezazleno, u društvu. Klara je na ljeto između osnovne i srednje škole probala marihuanu, a kasnije sa 16 godina kokain, speed, MDMA, bombone i gljive. Na prvo pitanje želi li probati, dala je potvrdan odgovor pa kaže to je bilo to.

– Meni se to odmah svidjelo jer sam bila jako depresivna i tužna tada, ali sam se svim silama trudila to sakriti od drugih i droga mi je pomogla da se osjećam bolje i sretnije. – kaže Klara pa objašnjava –  Imala sam osjećaj kao da sam sretna prvi put i bilo mi je jako teško pustiti taj osjećaj.

Kaže kako je u četvrtom srednje dolazila u školu pod utjecajem droge, a marihuanu je konzumirala svaki dan. Kao najgore razdoblje istaknula je prvu godinu fakulteta, izlazila je svakim danom od srijede do nedjelje i potpuno zanemarila fakultet pa je morala ponavljati nekoliko kolegija. Da je mladima droga dostupna i sama nam je potvrdila:

– Do droge se s vremenom dolazi sve lakše. Pogotovo ako si cura, ljudi te uglavnom stalno nude s drogom.

Kasnije je sve manje osjećala pozitivne osjećaje, a umjesto njih navirali su negativni. Adrijana Hadžić upozorava da se uslijed konzumacije anksioznost povećava, a mogu se javiti i depresivni poremećaji pa čak i suicidalne misli.

– Najgore mi je bilo u glavi. Imala sam suicidalne misli svaki dan i mrzila sam sebe i svoj život. Bilo me sram što postojim i što sam svojim ponašanjem priuštila ljudima oko sebe – priznaje nam Klara i kaže da je tu bilo svega, a ponekad bi plakala po cijeli dan.

Mag. act. soc. Hadžić kaže da fizičke posljedice uvijek prate psihičke, a Klarin slučaj to nažalost i dokazuje.

– Imala sam možda 50-ak kila i izgledala sam kao kost i koža. Menstruacije su mi postajale toliko jake da sam redovito morala na hitnu, a uništio mi se i probavni sustav zbog čega sam jako teško počela podnositi hranu. Razvila sam i anemiju koje se dan danas nisam riješila.

Da su znali koliko se često drogiram, možda bi pokušali nešto napraviti

Klara se svojeg ponašanja nije sramila, prijatelji za njezinu konzumaciju droge znali, neki su se drogirali zajedno s njom, a neki su samo načuli.

– Obitelj je počela shvaćati s vremenom, ali nisu intervenirali jer su živjeli svoje živote – objašnjava nam pa ističe da je otac često poslovno putovao, bio bi odsutan i po mjesec dana, a majku je nažalost izgubila sa samo 13 godina.

Magistra socijalnog rada Hadžić objašnjava kako ovisnici često imaju površne i nestabilne odnose u okolini, a ovisnost dovodi i do poteškoća u komunikaciji s članovima obitelji i bliskim osobama.

– Posljedice su kako za osobu tako i za njezin uzak krug ljudi ogromne i teške. Ovisnost najčešće izjeda osobu i uništava njezin emocionalni svijet.

Klara kaže da je jednog dana jednostavno došlo do točke pucanja te da je doživjela živčani slom, a sve je primijetila njezina teta koja joj je preporučila psihijatricu. Pomoć je prihvatila jer gore od trenutnog nije moglo biti. S psihijatricom je radila svakodnevnu terapiju, a kaže da su zaista imale uspona i padova.

– Bila je točno ona osoba kakva mi je trebala u tom trenutku života da shvatim neke stvari – govori Klara o svojem iskustvu terapije.

Socijalna radnica Hadžić ističe da osobe koje se bore s ovisnošću teško same pristupaju u centre u kojima traže pomoć.

– Ovisnici koji dođu pretežito uvijek kažu kako nemaju problem. Niti jedan ovisnik neće doći i reći ja sam ovisnik i trebam pomoć.

Kao mnogi drugi ovisnici, Klara nije shvaćala da je zaista ovisna.

– Nakon što sam se maknula iz okoline i prestala koristiti droge tek sam tada shvatila da način na koji sam živjela nije bio normalan.

Kako potražiti pomoć?

Mnoge mlade ovisnike je strah potražiti pomoć i napraviti korak koji bi im mogao spasiti život. Naša sugovornica Adrijana Hadžić ističe da u udruzi Pragma rade na osnaživanju ovisnika i pomažu im prihvatiti odgovornost da su oni ti koji biraju put za sebe. Ovisno o samoj situaciji, Hadžić ističe da se prvo vrši procjena stanja da se vidi što je korisniku potrebno – je li riječ samo o potrebi za suzbijanjem uzroka koji osobu tjeraju u svijet ovisnosti ili je nužno liječenje.

– Ukoliko se, primjerice iza ovisnosti radi o nekim drugim psihološkim problemima ili je potrebno jačati rezilijentnost kod korisnika čime bi se onda ujedno suzbilo ovisničko ponašanje, tada je moguće da će savjetodavni proces kroz savjetovalište za mlade biti dovoljno djelotvorna pomoć – objašnjava nam.

Ipak, ukoliko je ovisnost uznapredovala, korisnika upućuju na liječenje uz savjetovanje, a često im se obraćaju i mladi kojima je potreban odlazak u komunu čega se često boje.

– Strah ih je što će se tamo s njima dogoditi, jesu li dovoljno jaki/uporni da izdrže, hoće li imati kamo se vratiti, imati prijatelje i slično – ističe.

Liječenje ovisnika provodi se programima koji uključuju individualnu psihoterapiju, farmakoterapiju, grupne psihoterapijske programe i metode samopomoći. Hadžić naglašava da je na savjetovanju u Pragmi prvi korak razgovor i pronalazak pomoći te ističe kako je pristup uvijek individualiziran.

Ovisnost je moguće prekinuti, ali reintegracija u društvo donosi nove probleme

Iako joj je i samoj u nekim trenucima činilo da ne postoji izlaz iz situacije u koju se dovela, Klara se uspjela izboriti protiv ovisnosti. Njezin slučaj, iako zabrinjavajući, nije bio toliko težak da bi potražila pomoć u vidu rehabilitacije ili odlaska na bolničko liječenje.

Psihologinja Granić objašnjava da je ovisnost uvijek moguće prekinuti pa makar proces bio dugotrajan. Ipak, što ovisnost duže traje, to je oporavak teži i dugotrajniji. No, borba reintegracije u društveni sustav počinje tek nakon pobjede u bitci s ovisnošću. Ovisnici se nose s osudama i stigmom, a prave probleme doživljavaju kada se žele zaposliti.

– Još uvijek u Hrvatskoj nismo spremni „oprostiti” prošlost i pružiti drugu priliku bez ikakvih uvjeta ili bez fige u džepu. Naime, velik se dio ovisnika vraća ovisničkim navikama upravo zbog izostanka podrške društvene sredine – naglašava socijalna radnica Hadžić.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.

Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Centra za razvoj mladih.
FOTO: UNSPLASH