LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Sport na otoku

Nedostaje infrastrukture, premalo se ulaže, a sportaši su složni – na otocima je teže nego u gradovima

Mladi na otoku nemaju jednake mogućnosti bavljenja sportom kao njihovi vršnjaci na kopnu. Za uspješnu karijeru i razvoj talenta napuštanje otoka često je jedina opcija – potvrdila nam je to i nekolicina uspješnih sportaša.

Mladi na otoku nemaju jednake mogućnosti bavljenja sportom kao njihovi vršnjaci na kopnu. Za uspješnu karijeru i razvoj talenta napuštanje otoka često je jedina opcija – potvrdila nam je to i nekolicina uspješnih sportaša.

Udaljen je od kopna 45 kilometra, ali putovanje od Visa do Splita traje više od dva sata. Dnevno voze svega dvije linije trajekta, kao i jedan katamaran na koji je teško oslanjati se jer često ne vozi zbog vremena. Sve se to svede na pet sati provedenog na putu ako želite s Visa otići na kopno, pa tako ni za mlade sportaše na Visu nije opcija putovati u Split na treninge. Moraju se zadovoljiti sportskim aktivnostima koje imaju na raspolaganju na svom otoku – a njih zaista nema mnogo.

Jedini sport koji se sustavno trenira, kako navodi naš sugovornik, mladi nogometaš Luka Aleksić, jest nogomet. Mladi nogometaš trenirao je za NK Vis do prije godinu dana, a zbog boljih je uvjeta srednju školu upisao u Zagrebu i dogovorio suradnju s NK Maksimirom. Razlike između treninga na otoku i kopnu, kaže, neusporedive su.

– To je bio jedini sport koji se mogao trenirati na otoku, a da je imao uvjete kao što je dobar teren, nova oprema i svlačionice. Na Visu je jedan trener za sve generacije, a u Zagrebu trener po generaciji. Smatram da su treninzi puno kvalitetniji. – govori nam Luka, ali ne krivi trenere jer je svjestan okolnosti na otoku.

Jedan od problema jest i skupljanje ekipe za utakmice. Djece tako i onako nema mnogo, a nakon srednje škole, kada mnogi odu za Split – igrača za ekipu više nema dovoljno. 

– Primjerice, ja imam pet igrača na treningu od 8. razreda. Sigurno će od tih pet, dvoje ili troje otići u Split i ostanu dvojica na Visu. I tako slijedom tih okolnosti, oni gube na neki način volju kad se razdvoje s dotadašnjim suigračima i prijateljima. – objašnjava voditelj škole nogometa NK Vis, Mario Potočnjak koji vodi brigu za 60-ak djece, podijeljenih u pet grupa.

Upravo među glavnim razlozima zašto je Luka otišao s Visa jest to što srednjoškolskog uzrasta u klubu – nema. Manje djece na otoku automatski znači i slabiju konkurenciju i teži razvoj.

– Koliko mogu napredovati na otoku sve ovisi o tome koliko je djece u toj generaciji. Ako nema djece ne mogu se ni igrati utakmice, a bez toga teško je napredovati. Ako ima djece, smatram da se na otoku može razviti. Nas je bilo dovoljno pa ne mislim da zaostajem za svojima, ali smatram da sam od malena živio u Zagrebu da bi bio puno bolji. – smatra Luka.

Podsjeća se kako su se u njegovoj generaciji na Visu jedva uspjeli skupiti za utakmice. Posljednju godinu tako je samo trenirao na Visu, a igrao za klub iz Sinja, jer nije bio dovoljno igrača.

– U takvim okolnostima i manjoj grupi, normalno je da je jednom talentiranom mladom igraču teže ostvariti puni potencijal i napredovati, nego što bi to bilo u većem gradu gdje je veća koncentracija kvalitete na treningu. Talentirano će se dijete bolje i kvalitetnije razvijati gdje mu je jača konkurencija. – objašnjava Potočnjak koji kaže da se maksimalno trude kvalitetno raditi s djecom.

Sa svojeg otoka, Raba, rano je otišla i hrvatska rukometna reprezentativka, Ana Debelić. Već pri kraju osnovne škole počela je igrati za Matulje, gotovo 150 kilometara od kuće. No, tada je još uvijek živjela na Rabu.

– Ja se sad baš više toga ne sjećam, to bi trebalo pitati moju mamu i tatu, ali sjećam se da sam dosta putovala s autobusima za Dalmaciju na utakmice, pa bi me autobus pokupio iznad Stinice, odnosno tad Jablanca pa bi moji došli po mene i čekali me na cesti. I onda bi išli na trajekt i doma zato što nije bilo često linija. – prisjeća se Debelić, koja je u to vrijeme trenirala na otoku, a igrala za klub na kopnu. 
– To je bilo stresno, ali ja to nisam u tom trenutku uopće doživljavala stresno zato što je meni to bilo normalno. Ja sam to htjela i nije bilo izbora, ništa mi nije bilo teško. – iskreno dodaje.

FOTO: Pixabay
 

Već je tad znala da će srednju školu upisati u Rijeci jer nije bilo smisla ostajati na Rabu. Dvorane tad još ni nije bilo, a počela se graditi taman kad je odlazila. Trenirali su vani, na betonskom igralištu, a zimi u školskoj dvorani.

– Imali smo malu školsku dvoranu koja nije zadovoljavala apsolutno nikakve standarde. Bio je parket na podu, ali to je bilo daleko od dvorane i jako mali prostor. Trenirali smo vani na igralištu. Tad je to bilo u redu, zato što je bio samo mali rukomet, sa spužvastim loptama. – prisjeća se hrvatska reprezentativka.

Tada je to bila više nekakva igra, no kako mladi sportaši odrastaju, zahtjevniji su i uvjeti treniranja. Kaže i Debelić, kasnije je bilo sve teže i teže. Nova školska sportska dvorana je u međuvremenu izgrađena i otvorena još 2007. godine. Kako je i Jutarnji list tada pisao, nakon što su brojne generacije rapskih sportaša trenirale u neadekvatnim uvjetima, konačno su dočekali primjeren prostor. Pa je tako danas na Rabu ipak nešto drugačija situacija.

Otok je to koji je 2019. godine dobio titulu Europskog otoka sporta, što je ujedno prvi put da je neki otok osvojio tu titulu. Gradonačelnik Raba, Nikola Grgurić poručio je tada da je sport ulaganje u mlade, odnosno u budućnost. Pola godine kasnije otvorena su novoizgrađena igrališta za male sportove u Palitu, za mali nogomet, rukomet i košarku. Ima i tribine s oko 300 mjesta, a blizu je Sportske dvorane.

Renoviranu i vrhunski opremljenu školsku dvorana ima i otok Cres, pa tako na prvi pogled izgleda i zadovoljavajuća situacija za mlade koji se žele baviti sportom na tom otoku. Za razliku od mladih Višana kojima je na raspolaganju samo nogometni klub, Cresani ipak imaju više izbora. Osim nogometa kvalitetno se treniraju rukomet i košarka; igra se tenis i šah, a imaju i sportsko ribolovno društvo te jedriličarski klub. Upravo s Cresa dolazi olimpijski pobjednik u jedrenju iz Rio de Janeira Igor Marenić koji je također s 15 godina, kao i većina uspješnih otočana, otišao iz rodnog kraja.

Frane Velčić na treningu brazilskog jiu jitsa; FOTO: Privatna arhiva
 

No osim nabrojanih sportova Cresani već par godina mogu trenirati jiu jitsu. Za razliku od mnogih, Frane Velčić se nakon fakulteta i završenog fitness učilišta i studija za izobrazbu trenera jiu jitsa – vratio na rodni Cres gdje je otvorio dvoranu. Vodi tri grupe djece i grupu odraslih, a sportaše priprema i za natjecanja. Cijeli je život u borilačkim sportovima, razvijao se na otoku, a kasnije iskusio i treninge u velikom gradu.

– Jedva sam dočekao doći u Zagreb da dođem u bolji klub. Tako da kad sam se prebacio u Zagreb gdje sam imao puno bolje uvjete, strukturirane treninge, trenere, sparene partnere; meni je to bila najlakša stvar na svijetu. Ali uvijek ćeš kaskati malo. Tek kad sam došao tamo, vidio sam kolika je konkurencija, u kakvim su sve dvoranama trenirali ti dečki već deset godina, a ja nisam. – iskreno kaže Velčić, i ne dvoji – za mlade je sportaše teže na otoku.

Velčić smatra da za ozbiljan uspjeh nema prostora na otoku, ali sve ovisi i o apetitima mladih. Ako žele uspjeti i živjeti od sporta, ne preostaje opcija nego iseliti na kopno. No, ono što potencijalno zabrinjava jest kvaliteta treninga na otocima. Mnogi ostaju u gradu, a mladi ponekad nemaju dovoljno kvalitetne treninge upravo zbog manjka ljudi.

– Jako se malo ljudi vraća na otok, jako malo kvalitetnih ljudi u smislu stručnog kadra. Teško je jer mladi jednostavno nemaju s kim raditi, nema ih tko usmjeravati, ističe trener jiu jitsa na kojem se vidi, samo dok priča o „klincima“ i treninzima, koliko se trudi oko njih.

Kaže da njegovi dečki ne zaostaju previše za drugima, ali samo zato što im pruža dobre uvjete za trening.

– Trudim se najbolje što mogu, da idemo što češće vani na natjecanja, seminare, kampove. Stalno im dovodim nekog u goste na treninge i mi idemo njima u goste. Ja se stalno dodatno obrazujem i puno trudim da naši treninzi budu najkvalitetniji što mogu. Ali to je isključivo zato što se ja to trudim napraviti.


Mladi Cresani u školi Brazilske Jiu Jitse; FOTO: Privatna arhiva Frane Velčić

Velčić odlučno ističe da sport u Hrvatskoj nije dobro posložen i da se sve svodi na privatne inicijative trenera i jaku motivaciju sportaša.

– Kako koji savezi, ali većinom ne funkcioniraju toliko dobro da bi se uspjeli pobrinuti za Cresane ili ostale otočane. I zapravo onda oko 80 posto nekakvog guranja klubova uspjeha ovisi o privatnoj inicijativi trenera ili tko to već vodi. 

Jasno je da na otocima, kao i na razini zemlje, nedostaje strateško upravljanje sportom. Za kasnije uspješnu karijeru i razvoj talenta na otoku često ovisi sreća, a žele li nešto više od rekreativnog bavljenja sportom, odlazak iz rodnog kraja često je jedina opcija.

Naravno, ima i pozitivnijih primjera s hrvatskih otoka. Neki su mladi u boljoj poziciji od svojih vršnjaka zbog blizine njihovih otoka velikim gradovima, češćim linijama ili veće razvijenosti otoka. Mladi s Krka mogu tako trenirati i u Rijeci, a s otoka Ugljana u Zadru; dok na Korčuli imaju vrlo dobre uvjete već i na svojem otoku. Također, djeca na otocima dolaze na trening biciklom, roditelji se ne moraju organizirati kako bi vozili djecu na trening, a i male su to sredine u kojima se svi znaju i svi su prijatelji. Ako ima više sportskih objekata, oni su često vrlo blizu, pa nije teško trenirati i više sportova – ali opet, ako za to uopće ima uvjeta.

Ipak, na Visu bi voljeli da se može trenirati barem još jedan sport; jer sport nije važan samo za one koji će se možda jednog dana profesionalno baviti sportom, već i za razvoj motorike kod djece. Usvajanje zdravih navika kroz sport u ranoj dobi nešto je što ostaje kroz cijeli život. No, neki mladi za to nemaju priliku jer izoliranost otoka utječe na ipak smanjene mogućnosti u tim dijelovima zemlje. Neki su mladi tako ni krivi ni dužni osuđeni na tek jedan ili par sportova, a još su lošiji uvjeti za djevojčice koje ponekad mogu birati između nogometa – i nogometa.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.

                      

Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Centra za razvoj mladih.
FOTO: FACEBOOK/ŠKOLA NOGOMETA NK "VIS" - VIS