LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Inkluzija kroz umjetnost

Koliko vrijedi ratna fotografija – značaj za čovječanstvo

U intervjuu s dugogodišnjim fotoreporterom Krasnodarom Peršunom govorimo o važnost ratne fotografije, načinu na koji dolazi do njezinog stvaranja, motivima koji se fotografiraju, emocijama koje se prenose i strahu, ali hrabrosti fotografa.

U intervjuu s dugogodišnjim fotoreporterom Krasnodarom Peršunom govorimo o važnost ratne fotografije, načinu na koji dolazi do njezinog stvaranja, motivima koji se fotografiraju, emocijama koje se prenose i strahu, ali hrabrosti fotografa.

U svrhu prilagodbe sadržaja na portalu osobama s invaliditetom, u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr izrađena je cjelovita audio verzija članka.

Postoji puno definicija ratne fotografije, no sve se uglavnom svode na to da ona uključuje snimanje sukoba, nasilja i učinaka koje oni imaju na civile i krajolik. Ona nam služi kako bi druge civile, koji se ne nalaze na mjestu rata i sukoba, obavijestila o brutalnosti koja je stvarno prisutna. Ratna fotografija pojačava i dočarava riječi novinara kojeg možemo čuti putem radija ili televizije ili oslikava riječi koje možemo pročitati u novinama. Ratna fotografija, osim što prenosi i nadopunjuje informacije, pojačava dojam onoga tko čita o ratu, čime ima i značajan utjecaj na emocije. 

Kako bismo bolje razumjeli svrhu fotografije iz rata, ukratko treba pojasniti i njezin razvoj odnosno povijest. Rat u kojem je prvi puta nastala ratna fotografija bio je onaj između Amerike i Meksika 1847. godine. Fotografija je nastala u gradu Saltillo, a i dalje nepoznat autor – vjerojatno netko od vojnika iz američkih redova – tada je zabilježio 50-ak scena s bojišnice. Na tim je fotografijama prvi put zabilježeno ono što tekst puno teže može dočarati – emocija na licu vojnika. Uslijedile su fotografije nadolazećih ratova. Roger Fenton, britanski fotograf, jedan je od prvih koji je sistematično zabilježio rat kroz fotografski medij. Od 1853. do 1856. godine zabilježio je i fotografirao Krimski rat. Matthew Brady, jedan od najpoznatijih fotografa 19. stoljeća, snimio je preko 10 000 fotografija iz američkog Građanskog rata. 

Prije pojave ratne fotografije, slikovni prikazi rata svodili su se na umjetničke slike i prikaze, primjerice, velikih skupina herojskih vojnika u zajedničkom pohodu ili napadu na neprijatelja. No, ratna fotografija približila je svima onima koji su bili daleko od fronte realnost rata

Ratni fotograf na bojišnici se nalazi u nekoliko uloga: u ulozi fotografa koji se u svakom trenutku brine o osnovnim elementima fotografije, u ulozi čovjeka koji se, kao i vojnici, nalazi u neposrednoj opasnosti i u ulozi dokumentarista koji nastoji zabilježiti nešto značajno za sve nadolazeće generacije. Što mu u tom trenutku prolazi kroz glavu? O čemu razmišlja? Je li ga strah?

U razgovoru s profesorom Fotonovinarstva na VERN-u, dugogodišnjim fotoreporterom na raznim medijima, freelance fotografom i snimateljem na HRT-u Krasnodarom Peršunom, koji je zabilježio i Domovinski rat, došli smo do odgovora koji nam možda mogu pomoći da shvatimo što je ratna fotografija i zašto je toliko značajna. 

Ljudi ponekad nisu svjesni da fotograf nije u zoni u kojoj se ratuje isključivo kako bi zabilježio trenutak, nego i sam u tom trenutku osjeća strah. Njegova je zadaća tada prevazići osjećaj straha i zabilježiti što se događa. Proces fotografiranja i stvaranja slike nije lak zadatak niti u bilo kojem okruženju, a posebice u onom kada se fotograf nalazi u neposrednoj opasnosti. Na pitanje o tome koja je razlika pri kreiranju ratne fotografije od one koja zabilježava događaj s manje emocionalne komponente, Krasnodar navodi: 

– Tijekom fotografiranja ratnih fotografija osjećaji su izuzetno snažni, kombinacija straha za svoj vlastiti život, želje da se participira u događajima sa svojim znanjem i vještinom i adrenalina zbog izlaganja svojeg života, uostalom vrlo sličan osjećaj vojnika u ratu.

Fotograf, kao osoba s druge strane objektiva, u tom trenutku odlučuje što će generacije poslije vidjeti, osjećaj koji će razviti i prizor iz tog rata kojega će zapamtiti. 

– Fotografiranje u Domovinskom ratu bilo je specifično jer je u pitanju doprinos fotografa u cilju obrane i oslobađanja zemlje, stoga je to bio i čin domoljublja. Nisam fotografirao kao fotoreporter u drugim ratni sukobima tako da ne mogu o tome govoriti. Vjerujem da je u slučaju fotoreportera koji snimaju sukobe diljem svijeta riječ o izuzetnoj hrabrosti, senzibilnosti za trenutak, prepoznavanje univerzalne pravičnosti u tom kaosu rata, nevjerojatnoj spretnosti i snalažljivosti da se u nepoznatoj zemlji funkcionira, napravi posao i sačuva čitava glava. – objašnjava Krasnodar Peršun. 

Osim fotografovog odabira što želi fotografirati, svaki profesionalni fotograf razmišlja i o završnom proizvodu, to jest kvaliteti fotografije. Krasnodar nam je odgovorio što dolazi prvo – fotografske tehnike ili strah za život. 

– Uglavnom sam razmišljao o kadru, ekspoziciji, svjetlu, trenutku, poruci koju nosi fotografija, a tek kasnije o sigurnosti. – objašnjava.

Taj fotograf je možda novinar, vojnik ili civil, ali svaki od njih ima istu misiju, zabilježiti emociju i ispričati priču te ju prenijeti ostatku svijeta. Krasnodar je s nama podijelio svoje iskustvo fotografiranja u Domovinskome ratu. Govori nam kako je u rat išao kao vojnik, ali je fotoaparat uvijek bio tu negdje. 

Svaki se fotograf u ratu odlučuje na različite motive fotografije. Netko želi prikazati ljude kako bježe, netko kako se puca, netko razrušene utvrde ili možda sreću vojnika nakon preživljenoga dana. O tome koji se trenutak zabilježava, ostaje na samoj procjeni onoga iza objektiva.  

– Fotografirao sam svoje suborce i njihov strah, sreću, odmor, umor, zabrinutost, slavlje kod oslobađanja teritorija, a izbjegavao fotografiranje mrtvih ljudi. Također sam pokušao fotografirati i ratna razaranja na područjima na kojima smo bili. – govori Krasnodar o onome što je on najčešće fotografirao. 

Otići u rat kao fotoreporter i otići u rat kao vojnik dvije su različite stvari. Kao vojnik imaš dužnost i braniti svoj narod i domovinu. Kao fotoreporter nastojiš zabilježiti kako vojnici brane svoj narod i domovinu te kakve posljedice to uključuje. Krasnodar nam je ispričao više o tome kako je uspio fotografirati, dok je u isto vrijeme djelovao kao vojnik na terenu.  

– Moj motiv bio je dokumentiranje vremena, događaja, mojeg sudjelovanja u Domovinskom ratu i mojih suboraca. Fotografije su nastajale kad bih mogao fotografirati jer sam bio na ratištu prije svega kao vojnik, dakle imao sam gomilu oružja i opreme na sebi i nije bilo lako fotografirati, fotoaparat mi je više smetao nego što sam mogao s njim nešto kreativno stvarati, no unatoč tome neke su fotografije ipak snimljene u trenutcima kad se to moglo, primirja ili slobodnog vremena. Bio sam kao dragovoljac 1991. na bojišnici na prvoj crti obrane te zatim sudjelovao u oslobađanju okupiranih područja 1995. tako da imam nešto fotografija iz oba razdoblja.  Što se tiče kolega koji su bili ratni izvjestitelji, njima je to bio posao, a vjerujem da ih je nosio domoljubni zanos što svjedoči veliki broj poginulih ratnih izvjestitelja. – govori. 

Razvoj ratne fotografije i ratnog reporterstva omogućio nam je da na rat ne gledamo kao na nešto daleko i uzvišeno. Ratna fotografija prenosi cijelom svijetu informaciju o realnosti rata, a u onome tko je gleda budi strah, nevozu, tugu, mržnju, razočarenje, empatiju.

Zato nam, uostalom, ratna fotografija i treba. I da stvara i da piše povijest te da bude dragocjen dokument vremena i događaja i sprječava falsificiranje istine. 

– Moje fotografije su trebale ispričati priču o mojem sudjelovanju u tim događajima, želio sam također imati vizualni dokument da ne zaboravim kako je to izgledalo biti sudionikom tih događanja. Što se tiče profesionalnih fotoreportera koji žive od tog posla i godinama i desetljećima bivaju svjedoci raznih događaja u kriznim područjima u čitavom svijetu, koliko sam uspio doći do nekih saznanja tijekom istraživanja o ratnim fotografima za svoja predavanja kao predavača na kolegiju Fotonovinarstvo, mogu zaključiti da je pravim ratnim fotografima, a tu mislim na vrhunske profesionalce poput Jamesa Nachtweya, Michaela Christophera Browna, Gorana Tomaševića i sl., da je njihov rad, njihove fotografije, zapravo dokument vremena i poziv za zaustavljanje takvih događanja, pokušaj prenošenja strahota do gledatelja u njihovim sigurnim domovima i izazivanja vizualnog šoka i poziva na reakciju da se zaustavi krvoproliće i razaranje. – zaključuje Krasnodar Peršun. 



Više o stvaralaštvu fotoreportera Krasnodara Peršuna možete pronaći na Linkedinu i Facebooku, njegove fotografije možete vidjeti ovdje, a fotografije koje je zabilježio tijekom rata možete vidjeti u našoj fotogaleriji

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.

Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Centra za razvoj mladih.
FOTO: PRIVATNA ARHIVA / KRASNODAR PERŠUN