LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Iz prve ruke

Kako izgleda život obitelji s velikim brojem djece?

Kako bismo saznali više o obiteljima s velikim brojem djece, njihovom životu, problemima i izazovima s kojima se susreću, porazgovarali smo s psihologinjom Sandom Puljiz Vidović, koja ima veliko iskustvo u radu s obiteljima i djecom, te sa studentom novinarstva Jakovom Sedlarom, koji ima čak šestero braće i dvije sestre.

Kako bismo saznali više o obiteljima s velikim brojem djece, njihovom životu, problemima i izazovima s kojima se susreću, porazgovarali smo s psihologinjom Sandom Puljiz Vidović, koja ima veliko iskustvo u radu s obiteljima i djecom, te sa studentom novinarstva Jakovom Sedlarom, koji ima čak šestero braće i dvije sestre.

 

U svrhu prilagodbe sadržaja na portalu osobama s invaliditetom, u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr izrađena je cjelovita audio verzija članka.


U doba industrijalizacije, urbanizacije i rasta obrazovanja stopa fertiliteta je još bila stabilna, dok je danas, kako prenosi centar za longitudinalne populacijske studije, pala na vrlo niske razine (1,47 u Hrvatskoj u 2019). Pala je čak i u nekim nordijskim zemljama koje su dugo bile uzor drugima kako održati visoku razinu fertiliteta. U 2019. stopa fertiliteta u Norveškoj (1,53) i Finskoj (1,35) se snizila na povijesno niske razine. Ovo razdoblje demografi nazivaju drugom demografskom tranzicijom, jer većina parova ima dvoje djece ili manje. Zašto mladi parovi imaju sve manje djece? Kako je uopće imati puno djece i koje su sve prednosti i mane?

Na ta pitanja dobit ćemo odgovore od naše stručne sugovornice Sande Puljiz Vidović, koja se kroz svoju dugogodišnju karijeru bavi i obiteljskom problematikom. Ravnateljica je Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica od njegovog osnutka 2003. godine, što je ujedno i prva ustanova u Hrvatskoj koja brine o djeci, mladima i obitelji koju je osnovala lokalna zajednica. Centar je osnovan s namjerom ujedinjavanja i koordiniranja raznih programa i aktivnosti namijenjenih djeci, mladima, roditeljima te svim članovima obitelji. U Centru veći dio svog radnog vremena posvećuje organizacijskim i promotivnim aktivnostima, a uz poslove rukovođenja, radi savjetovanja te je koautorica i voditeljica različitih programa za odgojitelje i stručne suradnike dječjih vrtića. Piše stručne članke za razne časopise i redovito predstavlja rad Centra na domaćim i međunarodnim konferencijama, simpozijima i stručnim skupovima.

Puljiz Vidović je diplomirala psihologiju na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a deset godina radila je kao školska psihologinja i nastavnica psihologije u Gimnaziji Lucijana Vranjanina. Hrvatsko psihološko društvo prepoznalo je njezin rad pa joj je 2013. godine dodijelilo društveno priznanje Marulić: Fiat Psychologia za osobito vrijedan doprinos razvitku i promicanju hrvatske primijenjene psihologije. Iste je godine dobila nagradu Grada Velike Gorice s likom Franje Lučića za 2013. godinu.

S osobom koja ima tako veliko iskustvo u radu s djecom i roditeljima, ravnateljicom Centra i psihologinjom, popričali smo o obiteljima s velikim brojem djece kako bismo saznali s čime se zapravo sve susreću takve obitelji. Odgoj velikog broja djece svakako sa sobom nosi značajan broj izazova i prepreka, a među najznačajnijima svakako se ističu financije. 

– Izazov u takvim obiteljima je što se one uvelike razlikuju u odnosu na one od prije 40, 50 , godina, jer je tada bilo puno manje financijskih zahtjeva te je i školovanje je bilo pristupačnije. Danas djeca imaju mobitele, tenisice za tjelesni, te mnoštvo sitnica koje prije nisu bile obavezne za djecu. Kada je puno djece, manje je financijskih i organizacijskih mogućnosti da ih se vodi na izvannastavne aktivnosti kao što su jezici, sport, igraonice, dramske grupe, a što zna biti vrlo bitno za razvoj djeteta. – objašnjava Puljiz Vidović. 

Dodaje da odgoj u obiteljima s velikim brojem djece ponekad preuzmi starija braća i sestre, što ih onda opterećuje i ne dozvoljava im da budu prava djeca. 

– Ono što nije dobro u tim obiteljima je da nekada starija braća i sestra preuzmu brigu o mlađima i budu im neka vrsta zamjenskih roditelja, a to onda preopterećuje stariju braću i sestre i onda oni nemaju mogućnosti biti prava djeca. Problem je i veličina prostora u kojem žive takve obitelji, jer prevelika gužva nije psihološki dobra ni za koga, a svakako treba spomenuti i manjak privatnosti roditelja. – dodala je Puljiz Vidović.

Kroz svoju karijeru imala je prilike razgovarati i raditi kao stručnjak s djecom iz velikih obitelji i tako iz prve ruke čuti kakva su njihova razmišljanja. 

– Osobno sam razgovarala s djecom koja su odrasla u obitelji s puno djece i neka od njih su rekla da nikada sama neće imati toliko djece, da su bili siromašni, doživjeli i ruganje od strane druge djece, te da im je falilo pažnje. Ali bez obzira na to naglašavaju da je na neki način lijepo imati toliko braće i sestara, posebno kada su odrasli, ali da tu priču ne bi voljeli ponoviti sa svojom djecom. Dok s druge strane, neki su rekli da im je bilo vrlo lijepo u djetinjstvu i da su zahvalni svojim roditeljima, te da bi voljeli imati puno djece, što znači da nema jednoznačnog pravila. – rekla je psihologinja.

Veliki broj djece, ističe Puljiz Vidović, na određeni način utječe i na kvalitetu odnosa roditelja s djecom.

– Svako dijete dobiva manje roditeljske pažnje, primijetila sam da je u takvim obiteljima češće natjecanje među djecom, a to možemo nazvati i borbom za majčinu ljubav. To vam dijete neće reći, ali mi to možemo vidjeti iz njegovog ponašanja. Mama njemu da pažnju koliko može, ali dijete to ne vidi jer ono hoće majku samo za sebe. – govori Puljiz Vidović.

Nasuprot brojnih izazova i prepreka s kojima se susreću, ističe i brojne prednosti koje imaju obitelji s velikim brojem djece, među kojima se ističe međusobna povezanost i interakcija. 

– Kada je više djece, tu je bogatija komunikacijska interakcija, oni imaju više članova obitelji s kojima se mogu družiti, kojima se mogu usmjeriti, a mlađa djeca dobivaju veću mogućnost za osobni rast. Često su međusobno povezaniji nego kada ima manje braće i sestara, nisu sami cijele dane i imaju se s kime družiti. Takva djeca imaju i puno manje šansi da budu razmažena jer su često samostalni i odgovorni. Prednosti višečlanih obitelji su bogata međusobna interakcija, povezanost s braćom i sestrama, vrlo često dobra organizacija, priprema za samostalni život i velika odgovornost jer svi imaju svoje zadatke. – rekla je Puljiz Vidović.

 Puljiz Vidović za kraj daje i savjet za sve sadašnje i buduće roditelje.

 – Bitno je da se roditelji  usuglase koliko djece žele imati te da budu svjesni prednosti i mana i velikog i malog broja djece. Za razvoj djeteta idealna je pažnja i podrška, ali i malo frustracije da ne dobije sve što poželi. Djeca se često rugaju drugoj djeci zbog materijalnog statusa pa je važno i toga biti svjestan kada se planira obitelj, ali djetetu ne treba omogućiti sve i ne treba ići preko svojih mogućnosti. – zaključila je.

Kako bi iz prve ruke saznali kako je živjeti u velikoj obitelji popričali smo s Jakovom Sedlarom, studentom novinarstva koji ima čak šestero braće i dvije sestre. Raspon godina između najstarijeg i najmlađeg je 24 godine. Najstariji Vlado ove godine će napuniti 41, nakon njega su sestra Vlatka s 39 godina i Franjo s 36 godina. Zatim slijedi 6 godina razlike između Franje i Josipa koji će imati 30. Nakon Josipa svake dvije godine dolazi novo dijete pa stoga David ima 28, Filip 26 i Jelena 24 godine. Jakov je osmi po redu i ima 23 godine, a najmlađi Benjamin 17. Kod kuće s roditeljima Dragom i Irenom živi samo najmlađi Benjamin budući da su dvojica najstariji oženjeni, Vlatka je u Ekvadoru, Josip i David su svećenici, Filip i Jakov su na fakultetu u Zagrebu, a sestra Jelena se zaručila stoga više ne živi s njima.

– Ja osobno zaboravim da smo mi tako velika obitelj budući da mi je već normalno što nas je toliko. Sretan sam što sam odrastao u takvoj obitelji s toliko braće i sestara jer sam uvijek imao nekoga uz sebe i nikada mi nije bilo dosadno. Za zadaću u školi, savjet ili bilo što drugo, pomagali smo jedni drugima. Kao mali imali smo raspodjelu kućanskih poslova, ne samo da roditeljima pomognemo nakon što se vrate s posla, nego jer smatram da bi u svakoj normalnoj obitelji trebalo to tako funkcionirati. To je bar jedan mali dio kojim počinješ izgrađivati samog sebe da kasnije u budućnosti znaš brinuti sam o sebi. Ručak kod nas izgleda poprilično obilato i bogato kada smo apsolutno svi na okupu. Uvijek se radi više glavnih jela jer jednostavno jedno nije dosta za nas devetero, roditelje i još sad kad smo stariji pa su tu šogorice, šogori, nećaci i nećakinje. – govori nam Jakov.

Kao što smo već spomenuli, financije su jedan od najvećih izazova s kojima se susreću velike obitelji. Jakov nam je otkrio da njegova obitelj nije imala velikih financijskih problema, no ipak su se dogovorili s roditeljima da krenu zarađivati kada napune 18.

– Moji roditelji nisu se nikad pretjerano nekome žalili za novac. Uvijek su sve uspjeli izgurati, napraviti kuću i podići nas devetero na noge. Otpočetka imamo dogovor s njima da kada odemo na faks i postanemo punoljetni, krenemo raditi bilo studentske ili neke druge poslove. Naravno uvijek su imali veliku potporu obitelji i rodbine, ali i dobrih prijatelja, no uvijek su znali sve dobro organizirati. – rekao je mladi student.

Ravnateljica centra za mlade i psihologinja Puljiz Vidović spomenula je da se susrela s nekoliko slučajeva gdje su se djeca osjećala zapostavljeno, tj. da ne dobivaju dovoljno pozornosti od nekog od roditelja, no Jakov nam govori kako se nikada nije osjećao zapostavljeno. 

– Apsolutno nikada nisam doživio da bi imao manjak pažnje, bilo od mame ili tate. Naravno da su nekad i oni znali imati svoje mezimce, ali vole sve na jednak način i prema svakome su se trudili biti što bolji. A i budući da sam predzadnje dijete, veliku pažnju dobivao sam i od starije braće. – kaže Jakov.

Često se postavlja pitanje žele li djeca iz tako brojne obitelji i sami u budućnosti imati veliku obitelj zbog vlastitog pozitivnog ili negativnog iskustva.

– Naravno da mi je drago, jer zbog takve obitelji, takvih roditelja, braće i sestara izrastao sam u osobu kakva sam sad. Mislim da sam zbog njih toliko samostalan, organiziran i posvećen tome da se mogu brinuti sam o sebi. S druge strane, smatram da ja ne bih mogao osnovati takvu obitelj. Prvobitno ne pita se samo mene nego i moju buduću partnericu, a i općenito su danas puno veći troškovi nego nekada i sumnjam da je moguće tako uzdržavati obitelj. Također, želim se baviti novinarstvom zbog čega često ne bih bio kod kuće jer je to profesija u kojoj ne postoji radno vrijeme. Svejedno, htio bih imati paran broj djece, bilo to dvoje ili četvero. – govori Jakov.

Jakov je prokomentirao i lošu demografsku situaciju i kako njegova obitelj utječe na nju.

– Naravno da smatram da je moja obitelj dobar primjer u današnjem svijetu sa sve manjim obiteljima, ali s druge strane smatram da neki pojedinci iskorištavaju to što imaju puno veća prava s većim brojem djece. Moji roditelji nisu ni približno dobivali takvu naknadu za novorođenčad, a puno njih dobije npr. dječji doplatak i onda to potroši na svoje potrebe, a ne dječje. Moje je mišljenje da bi svatko sam trebao odlučivati o tome koliko djece želi imati, ali na nikakav način to ne zloupotrijebiti. – zaključuje Jakov.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.

Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Centra za razvoj mladih.
FOTO: PEXELS