Svađa pape i popularne kraljice koja je digla svijet na noge

Duge 44 godine na britanskom je prijestolju sjedila Dobra kraljica Bess, žena čiju su vladavinu obilježila turbulentna zbivanja u engleskoj unutarnjoj i vanjskoj politici. Djevičanska kraljica koja je lorda Roberta Dudleya učinila najpoznatijim ljubavnikom svijeta, osim što je zapamćena kao jedna od najmoćnijih žena u povijesti, zapamćena je i po brojnim religijskim previranjima, sukobima s katoličkim zemljama i poglavarima Katoličke crkve. Ti su sukobi otišli toliko daleko da ju je papa Pio V. bulom Regnans in Excelsis 25. veljače 1570. godine ekskomunicirao iz Crkve. Njegov je nasljednik Grgur XIII. u kršćanskom duhu poticao katoličke vladare da objave rat Engleskoj i svrgnu Elizabetu I., što joj je znatno otežalo vladavinu.

Rodivši se kao nezakonita kći razvratnog kralja Henrika VIII. i kasnije pogubljene mu ljubavnice Ane Boleyn, zlatna engleska kraljica djetinjstvo je provela daleko od zlatnog sjaja očeva dvora, često nasmrt bolesna i u neimaštini. Otac ju je, ljut što nije dobio nasljednika, izbacio iz nasljednog niza, kao i sestru joj Mariju. Kad je nakon mnogih previranja i borbi na prijestolje zasjela Marija, kasnije nazvana Krvavom, sestre su bile u dobrim odnosima. No zbog vjerskih neslaganja, Elizabeta je uskoro počela kovati urote protiv sestre. Na prijestolje zemlje rastrgane vjerskim sukobima i na rubu financijske propasti popela se 1558. godine naslijedivši samo nevolje.

Vrativši se očevoj vjeri, u katoličku je Englesku ustrašenu krvavom vladavinom svoje prethodnice pokušala vratiti protestantizam. Proglasila se upraviteljicom, a ne poglavaricom Anglikanske crkve kako bi utišala nezadovoljstvo onih koji nisu ženu željeli vidjeti bok uz bok papi te je donijela Akt o jedinstvu kojim su utvrđena vjerovanja i obredi i kojim je zadržala neke katoličke obrede. Tek tada za nju kreću nevolje: katolička vladarica Škotske, njezina rođakinja Marija, počinje kovati urote protiv nje, što joj se na kraju obilo o glavu jer ju je Elizabeta bila primorana smaknuti.

Tim postupkom, koji ni sama nije rado počinila, izazvala je bijes čitave Europe – papa ju ekskomunicirao, a španjolski je kralj Filip, povrijeđen i Elizabetinim odbijanjem bračne ponude, digao cijelu španjolsku flotu na noge i krenuo u ratni pohod preko La Manchea okupivši moćnu vojsku diljem Europe. Bila je to jedna od najvažnijih pobjeda koju je Elizabeta izvojevala, učvrstivši se time na čelu Crkve sve do kraja vladavine.

Tijekom cijele je vladavine ova snažna žena, okružena brojnim savjetnicima i pristašama, poticala razvoj školstva, bila je mecena brojnim umjetnicima i znanstvenicima, učinivši britanski dvor kulturnim središtem tadašnjeg poznatog svijeta. Njezinoj je slavi izrazito doprinijelo i što joj se vladavina poklopila sa životom slavnog Shakespearea te će zbog toga njezino ime živjeti zauvijek i u književnoj teoriji. Poticala je razvoj kolonijalizma, širila je britanske granice te je razvila veliko trgovačko carstvo.

Kraljica bez djece i braka živjela je burno i kada bi se sklonila od pogleda javnosti. Cijeloga je života prijateljevala s ambicioznim Robertom Dudleyem, sinom gramzljivog Johna Dudleya koji je upravljao Engleskom kao regent Elizabetina brata Edwarda. Da prava ljubav traje u dobru i u zlu, njih su dvoje pokazali provevši nekoliko godina zajedno u zatočeništvu u zloglasnom Toweru, a tada je svijet i saznao za njihovu vezu. Dudley je, u trenutku kada je poslan u Tower, već bio vjenčan sa Amy Robsart koja je pronađena mrtva na stepenicama u svojoj kući nedugo nakon vijesti o vezi kraljice i njezina konjušara. U to se vrijeme vjerovalo da je ubojstvo naručio Robert, ali iz zapisa u kojima je opisana bolest od koje je Robsart bolovala, zaključeno je da je umrla od tada nepoznatog raka dojke. Iako ga je voljela, Elizabeta se nikad nije pristala udati za vojvodu od Leicestera, kao ni za bilo koga drugoga, otežući unedogled bračne pregovore i ostavivši pola europskih vladara s gorkim okusom odbijanja na ustima.

No sve što je lijepo, kratko traje, pa je tako i njezinu zlatnom dobu došao kraj. Posljednje je godine vladavine provela na tronu onakve države kakvu je i zatekla – katolici su se bunili protiv protestantizma, državna je riznica bila prazna, a zemlja osiromašena brojnim gladnim godinama bez uroda. Unatoč tome, Elizabetina će vladavina zauvijek biti smatrana najznačajnijim dobom velikog britanskog imperija, a ona jednom od najznačajnijih žena koja je uspjela ostaviti trag u svijetu kojim su vladali muškarci. Jer, kako navodi povjesničar Christopher Haigh, rijetko je tko uspijevao biti prilagodljiv poput nje:

– Elizabeta je na prijestolju bila Djevičanska kraljica, prema Crkvi se odnosila kao majka, prema plemićima kao teta, prema savjetnicima kao žena koja voli zanovijetati, a prema udvaračima kao zavodnica. –