Rođen najstrašniji pjesnički vitez crne psovke

Na današnji dan, 17. studenog 1886., rođen je jedan od najvećih, ali i najneprihvaćenijih hrvatskih književnika – Janko Polić Kamov. Prvi pjesnički buntovnik, osporavatelj tradicije, najstrašniji pjesnik hrvatski, vitez crne psovke... Dodjeljivali su mu razne nadimke, davali svakojaka objašnjenja njegovih djela te osuđivali ili opravdavali njegov način života i stvaranja, no rijetko ga je tko zaista, barem djelomično, i shvatio. Ono što je sigurno, to je činjenica da je bio ispred svojega vremena, umjetnički inovator, avangardist prije avangarde.

Rođeni književnik i borac

Kamov je rođen na Pećinama (Sušak) u Rijeci gdje je odrastao u mnogobrojnoj obitelji. Uz oca Antu i majku Gemmu, imao je trinaestero braće. Nažalost, dvije su mu sestre rano umrle; 1897. Marinka i 1900. Milka. Milkinu je smrt, kao i emocije koje je ona u njemu pobudila, opisao u noveli Žalost:

– „Ona umire!“ Jako je prošaptala i suviše glasno naša majka. Oči joj se stisnuše, lica raširiše: sva je okrugla i crvena. A sestra leži na krevetu okrenuvši nama leđa. Ja i majka smo sami. I sestra se je stisnula. Kose su joj rijetke pa izgleda da joj je glava puna prhuti. Majka plače. Suze joj teku neprekidno i sve gušće iz očiju; ona grize usne i gleda mi u lice... –

Kamov je od malih nogu pokazivao da nije poput ostale djece. Kao da je djetinjstvo preskočio, već sa šest godina čitao je Smičiklasa, a s osam je s braćom izdavao kućni književni list Sokol i izvodio kućni teatar. Nakon uspješno završene osnovne škole, 1897. upisao je Sušačku gimnaziju, njegovo tzv. prvo borbeno polje. Naime, njegovo gimnazijsko doba bilo je vrlo revolucionarno i buntovno, što se nastavilo do kraja njegova života. Žestoko se zalagao za svoja uvjerenja, što se, naravno, nije sviđalo autoritetima. godine 1900. mladi je Polić bio jedan od osnivača revolucionarno-anarhističkog cenakula Cefas, s političko-revolucionarnim i političkim ambicijama, a u 4. razredu je izbačen iz škole jer se posvađao s profesorom i pljunuo mu u lice. Gimnazija mu je, ipak, donijela i lijepe stvari, kao što su prijatelji Mijo i Mato, ali i jedinu ljubav, Katarinu Radošević, u pjesmama poznatiju kao Kitty. Unatoč Jankovoj ljubavi prema njoj, koja je trajala cijeli njegov život, ona se udala za njegovog najboljeg prijatelja, Matu Malinara.

Nakon izbačenja iz Sušačke, školovanje je nastavio u Senjskoj gimnaziji, iz koje je također istjeran 1902., ovaj put zbog nekih nediscipliniranih i protuvjerskih ispada. Upisuje zagrebačku gimnaziju i nastavlja s aktivizmom. U Zagrebu je bio vrlo aktivan u protukhuenovskim demonstracijama i zalagao se za slobodnu Hrvatsku izvan Austro-Ugarske Monarhije. Bio je jedan od najekstremnijih pristaša i često se sukobljavao s policijom. Rezultat toga bio je i tromjesečni boravak u zatvoru. godine 1904. odustao je od školovanja, napustio obitelj i priključio se glumačkoj družini, u kojoj je kao šaptač nastupao po gradovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore. U to je vrijeme stvorio i prvi dramski rad, crticu Iznakaženi. Iako je književnost bila njegova najveća strast, pokušavao je pronaći i pravi posao od kojeg će moći živjeti. Tako je neko vrijeme radio kao trgovački putnik.

Na Božić, 1905. s majkom je prisustvovao smrti još jednoga člana obitelji, oca, što je kasnije opisao u noveli Sloboda:

– Ukratko: volim sve ono što moj otac osuđuje. On je ozbiljan, trijezan, moralan. Za njega počinje život sa ženidbom, za mene svršava. Njega zanosi blagost, ljubav, dobrota: evanđelje; mene strast, nasilje, zločin: stari zavjet. Njemu je ideal Hrist koji otkupljuje; meni đavo koji zavađa. Za njega je prostitutka nešto ogavno, za mene nešto raskošno. On će reći: Familija je reakcija na bordel; ja: bordel je opozicija familiji. Ukratko: ja sam opozicionalac, a on je reakcioner. –

Neprihvaćen i neshvaćen

Iduće godine počeo je pisati svoj jedini roman i ujedno najznačajnije i najpotpunije djelo, Isušena kaljuža. Roman je prvi put tiskan tek pola stoljeća nakon nastanka, u sklopu Sabranih djela, što svjedoči o tome koliko u njegovo vrijeme i još dugo nakon toga nitko nije bio spreman na takvu vrstu književnosti. Treba imati na umu činjenicu da je njegovo vrijeme u književnosti vrijeme hrvatske moderne, gdje se posebno cijene estetika i sklad, dok je Kamov radio sve kako bi narušio taj sklad i umjetnu ljepotu, odnosno pokazao je da je sve samo privid i kaos. Kako stoji na internetskoj stranici Hrvatska enciklopedija:

– On blud i alkoholizam nije vidio samo u bordelima i krčmama nego i u obitelji, u cijeloj Hrvatskoj, gdje je sve trulo, lažno i samourušavajuće. –

Razočaranja domovinom često su ga tjerala na putovanja izvan Hrvatske. U Veneciji je pola godine predano radio na stvaranju nekoliko najpoznatijih djela: koncipirao je farsu Na rođenoj grudi, pisao posljednje pjesme izgubljene zbirke Na Horlinom talamu, nastavio rad na Isušenoj kaljuži. Također je pripremio za tisak dvije zbirke pjesama: Psovku i Ištipanu hartiju te dvije drame: Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi. Niti jedan nakladnik nije želio prihvatiti njegove rukopise, no zahvaljujući podršci obitelji, a posebno brata Vladimira, izašli su u piščevoj nakladi.

– Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša; rana je bila smrt ko prerane moje strasti; iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk; on je ko očaj s osude i plamen otpora. – (iz pjesme Ledeni blud, zbirka Psovka)

Na prvu godišnjicu očeve smrti, Kamovu je umrla i majka. O njoj je, za razliku o ocu, pisao nježnije i s ljubavlju. Posvetio joj je dramu Mamino srce, 1909. U veljači 1907., u pismu bratu Vladimiru sastavio je svoj program i počeo se potpisivati pseudonimom Kamov, prema biblijskom Kamu. Te godine je objavio Psovku i Ištipanu hartiju te dramske studije Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi. Knjige su očekivano izazvale veliki šok za zagrebačku javnost jer je gnjevno govorio protiv lažnog morala i tradicije, otvoreno progovarao o erotici, uobličavao socijalnu satiru i sarkazam te ponudio jednu novu estetiku, estetiku ružnoće. Jedna od najkontroveznijih pjesama iz Psovke je bila Pjesma nad pjesmama, u kojoj Kamov piše svoju verziju istoimene biblijske pjesme.

Tijekom rimskog perioda upoznao se s rimskom anarhističkom i protoavangardnom skupinom mladih umjetnika, među kojima je bio i mladi Benito Mussolini. Njihovo je druženje opisao u pripovijetci Stjenica. godine 1908., pisao je ciklus Samostanske drame, tragikomediju Čovječanstvo i izgubljenu novelu Skepsu (inspiriranu smrću brata Milutina) te započeo novelističku Knjigu lakrdija i polemiziranja s Matošem. Početkom 1909. završio je Knjigu lakrdija, rukopis Isušene kaljuže te novelu Žalost. I dalje je imao problema s pronalaskom izdavača za svoja djela, a Zagrebačko kazalište mu je odbilo drame.

Potpuno razočaranje, osamljenost i grobnica bez imena

Rezigniran i razočaran, 1910. otišao je na svoje posljednje putovanje, koje je završio u Barceloni. I tu se kretao u avangardnim krugovima, kojima su pripadali i J. Miró i P. Picasso. Ondje je boravio 40 dana, osamljen, duhovno iscrpljen i nepovratno razočaran. Dana 8. kolovoza 1910. umro je u barcelonskoj bolnici Santa Cruz, a pokopan je u sirotinjskoj grobnici na javnom groblju Sud Este, bez imena. Moglo bi se reći da mu se zapravo ostvarila želja koju je napisao u jednom pismu:

– Ja ne bih nikada podnio da rođeni znanci gledaju na meni orgiju puti, krvi i kostiju, kako sam je ja gledao na Milutinu. Najvolio bih svršiti u bolnici – negdje u tuđini. –