Rođen Meša Selimović, književnik čije nas riječi podsjećaju na važnost ljubavi i života

Nisam znao da je bio toliko nesrećan – posljednja je rečenica remek-djela jednog od najvećih bosanskih pisaca i rečenica koja, bolje nego ijedna druga koju je napisao, progovara o njegovu životu. Mehmed Meša Selimović, rođen na današnji dan davne 1910., pisao je o ljubavi, prolaznosti, kajanju i sjećanjima otkrivajući svojim snažnim riječima naše i vlastite unutrašnje borbe. Malo tko, međutim, zna da se iza tih snažnih riječi koje nas danas inspiriraju krije pedesetogodišnja potraga za izričajem koja je ovog velikana kasnije i učinila posebnim.

– Pisao je teško i kvrgavo, u nekom poluadministrativnom tonu, s metaforama i usporedbama koje su bile tako obične i predvidljive, da se činilo kako ih je upio iz dnevnih novina i kancelarija u velikome izdavačkom poduzeću. Prosto rečeno, sve što bi napisao, svaka njegova rečenica, bila je ružna. – navodi u kolumni posvećenoj Meši Miljenko Jergović.

Životni put odveo je mladića rođenog u Tuzli 26. travnja 1910. u Beograd, najprije na Pravni, a potom na Filozofski fakultet gdje je završio studij književnosti. Po stjecanju diplome vratio se u Tuzlu gdje se zaposlio kao nastavnik. Kako svaka velika priča ima tragičnu pozadinu, tako je ima i ova. Otac mu je umro rano, a Meša je tijekom Drugog svjetskog rata progonjen i zatvaran. Nakon boravka u zatvoru i obračuna s ustašama, učlanjuje se u Komunističku partiju Jugoslavije.

– Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života. –

Cijelu mu je obitelj godinama pratila nesreća pa mu je tako i brat Šefkija strijeljan, a taj je događaj zauvijek promijenio Mešin odnos i prema životu i prema književnosti te ga inspirirao da pronađe riječi iz kojih je isparila ružnoća koju spominje Jergović i napiše najveće svoje djelo – Derviš i smrt. Život ga je potom odveo u Sarajevo i Beograd gdje je obnašao značajne političke i kulturne funkcije. U Sarajevu je radio kao profesor, zatim docent, ravnatelj drame, glavni urednik IP Svjetlost, uključen u društveni i kulturni život sve do 1971. godine, kad odlazi u mirovinu i seli u Beograd.

– Bosna je teška, teretna zemlja i ovdje nije lako živjeti, ako je čovjek samo za santimetar viši od prosjeka. Meni je slučaj dao taj santimetar, i osudio me na ispaštanje. –

Najpoznatiji njegovi romani – Derviš i smrt i Tvrđava već godinama svjedoče o njegovoj veličini, oplemenjuju nas i podižu književnost ovih prostora na europski nivo. Selimović se oslanjao na Dostojevskog i modernizam, ali je stvorio osebujan izraz po kojemu je toliko poznat. Djela mu se određuju kao filozofski romani, romani struje svijesti koji služe poput ogledala – u njima prepoznajemo sebe i malo nam se toga sviđa. Derviš i smrt poslužio je Meši kao psihoterapija – upisao je u taj roman svoju osobnu tragediju i spoznaju o čovjekovoj nemoći da promijeni svoju sudbinu, ali ga je ipak uspio uzdići do univerzalnosti u kojoj se svi pronalazimo.

– Život je širi od svakog propisa... Moral je zamisao, život je ono što biva. –

Nakon Derviša i smrti stvara još jedno veliko djelo – Tvrđavu – koja je ostala zapisom o ratnim stradanjima i zvjerstvima. Krug je ostao nedovršen, a okušao se, bez većeg uspjeha, u pisanju memoara i eseja.

Ko promaši ljubav, promašio je život – svjedočio je Meša Selimović koji je o ljubavi, osim iz tragičnih obiteljskih prilika učio i iz odnosa s dvjema ženama koje se vežu uz spomen njegova imena. S prvom je suprugom Desom dobio kćer Slobodanku, ali suprugu, koja ga je prijavila za nevjeru i vanbračnu vezu, napušta ubrzo po djetetovu rođenju i skrasuje se s Daroslavom Božić, priznajući tako krivnju za spomenutu nevjeru. Darkin je suprug nestao u zarobljeništvu, a ona i Meša ostali su skupa sve do smrti.

– Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život. –

Jedanaestog srpnja 1982. godine dok se u Madridu igrala dosadna utakmica između Njemačke i Italije u koju su bili upereni pogledi cijeloga svijeta, pred svojim je televizijskim ekranom umirao Meša Selimović. Svijet je napustio nijem i oduzet, tiho kako je i živio, vječno u potrazi za srećom koju je rijetko imao priliku iskusiti. Iako su njegov život pratile brojne neobičnosti i paradoksi i iako za života nije bio prihvaćen onoliko koliko je zaslužio, njegova djela ostala su kao trajni pečat, zapisi čija vrijednost ne blijedi, a njegove rečenice nastavljaju se s oduševljenjem prenositi i danas i podsjećati nas na vrijednost života i vrijednost ljubavi.

– Zadovoljan sam što sam proživio vijek, a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio - gubitak je lakše podnijeti nego kajanje. –