Obljetnica rođenja pjesnikinje Vesne Parun

Na današnji dan, 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu, rođena je jedna od najznačajnijih umjetnica suvremenog hrvatskog pjesništva i najprevođenija hrvatska pjesnikinja – Vesna Parun. Njezin bogati pjesnički opus skladan je spoj tradicije i modernog izričaja kao i odraz osobne stvaralačke kreativnosti, snažnih intimnih osjećaja te doživljaja svijeta i prirode.

Ja tjeram krdo riječi,
kudravo runo jesenje.

Ja ljubim jezik moj,
kolijevku sunčana smilja.

(Ja tjeram krdo riječi)

Parun je svoje prve pjesničke korake započela već u osnovnoj školi objavivši svoju prvu pjesmu Pramaljeće u listu Anđeo čuvar, a nakon toga i pjesmu Zov u časopisu Sjeme, glasilu splitske klasične gimnazije, čiji je urednik bio glasoviti pjesnik Jure Kaštelan. U svom pjesničkom prvijencu, zbirci Zore i vihori (1947), odupirala se tadašnjoj socrealističkoj ideologiji u umjetnosti pišući pjesme intimne, ljubavne i egzistencijalne tematike. U njima Parun slavi ljepotu i radost življenja i sjedinjenosti s prirodom, otkriva djetinju neiskvarenost i dobrotu kao i mladenačke žudnje, nadanja i strahove te se suprotstavlja ljudskoj zlobi, ratu i smrti.

Kome je stalo da imaš dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru
stari parobrodi.

(Prijateljska žalost)

Iako najpoznatija po svojoj intimističkoj i ljubavnoj lirici (zbirke Crna maslina, Koralj vraćen moru, Ukleti dažd), Parun je pisala i britke satirične pjesme kojima je kritizirala društvenu realnost, sonete, pjesme za djecu, te je i sama prevodila pjesme sa slovenskoga, bugarskoga, francuskoga i njemačkoga.

1982. godine njezin je neizbrisiv utjecaj i doprinos hrvatskoj književnosti ovjekovječen Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo. Kako bismo očuvali uspomenu na život i stvaralaštvo Vesne Parun, danas zato i dalje slavimo, čitajmo i prenosimo njezine pjesme mlađim generacijama, a njezini stihovi neka nam zauzvrat pruže utjehu i nadu te otkriju makar djelić svojih tajni.  

Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.

(Kad bi se moglo otputovati)