78. rođendan „glazbenika koji nas je učio lijepom plakanju“

U svijetu glazbe i glazbene lirike nitko mu nije ravan i čini mi se da ćemo se dugo načekati prije nego što nam se opet dogodi ovakav umjetnik – rekao je Massimo Savić povodom smrti Arsena Dedića, izrazivši možda najbolje njegovu veličinu koja se ogleda u zavidnim brojkama. Tijekom svojega polustoljetnog angažmana na umjetničkoj sceni, izdao je 32 knjige, skladao glazbu za 70-ak filmova i oko 150 kazališnih predstava, objavio 40-ak kompilacija te dobio nagrade i priznanja koja je teško pobrojiti.

Za njega su rekli da je veliki pjesnik, veliki čovjek, veliki prijatelj, jedan muzičar, jedan trubadur i jedan pomalo slikar, a osim toga, ostao je zapamćen i kao utemeljitelj hrvatske šansone te čovjek osebujnoga kantautorskog govora. Uglazbio je pjesme mnogih poznatih književnika i sam je pisao za mnoge glazbenike pa je zbog toga i ocijenjen najkompletnijim i najvažnijim kantautorom u povijesti hrvatske popularne glazbe čiju pjesničku profinjenost na glazbenoj sceni nije dosegao nitko.

Dedić je rođen u Šibeniku 28. srpnja 1938. godine, a otac mu je bio glazbenik, što je uvelike utjecalo na njegovo zanimanje za glazbu. Od trinaeste je godine, kada počinje svirati flautu, službeno uključen u glazbene vode i već je tada u njemu probuđena ljubav prema glazbi koje se nikada neće uspjeti riješiti. Iako upisuje studij prava kako bi stekao solidno zvanje, od njega vrlo brzo odustaje i upisuje studij flaute na Muzičkoj akademiji. Bavljenju glazbom pridonijelo je i prijateljevanje s brojnim glazbenicima, a njegov ga cimer, Mario Bogulini, moli da napiše tekst za skladbu Mornarev cha-cha-cha te ga tako zauvijek uvlači u lirske vode.

Arsen je isprva pisao pod pseudonimom Igor Krimov jer je tekstopisanje smatrao epizodom koje će se kasnije lišiti. Srećom, plan mu se izjalovio. Nakon prvotnog uspjeha, počinje pisati za brojne časopise i pojavljivati se na različitim festivalima, a 60-ih se godina okreće potpuno novom izričaju i pod utjecajem talijanskih skladatelja uvodi šansonu u hrvatsku glazbu. 1963. godine osvaja nagradu za prvu svoju cjelovitu skladbu, Onaj dan, a nakon te godine prestaje pisati pod pseudonimom.

Nakon što su mu širom otvorena vrata glazbene scene, Dedić se afirmira suradnjom s brojnim skladateljima, glumcima i književnicima toga doba koji su djelovali pod nazivom Studio 64. Međutim, oni se uskoro razilaze, a sam je Dedić za to razdoblje života kasnije rekao:

– Negdje 1965. počeo sam sa solističkim koncertima. U neku ruku ta je godina bila prijelomna u mom stvaralaštvu. Mnoge su dileme sada bile raščišćene, shvatio sam s kojim ljudima mogu računati u teškim trenucima, naučio sam da se najviše moraš osloniti na samoga sebe i da entuzijastičkih zaleta poput onoga sa Studijem 64 više neće biti. –

1969. godine izdaje prvi studijski album, Čovjek kao ja, koji je rasprodan u 60 000 primjeraka, a ubrzo potom i prvu zbirku lirskih pjesama, Brod u boci, koja je, prema Zvonimiru Golobu, zaslužna što je zabavna glazba primila velik broj novih slušatelja iz redova intelektualaca.

1973. snima album Homo volans, prvi dvostruki i prvi konceptualni album hrvatske glazbe, prepun velikih skladbi, koji je ubrzo stekao titulu jednog od najboljih i najambicioznijih Dedićevih albuma. 70-ih se godina okreće pisanju pjesama za brojne tadašnje hrvatske glazbenike, uglazbljivanju pjesama hrvatskih književnika, skladanju glazbe za filmove i kazališne predstave te pisanju glazbe za djecu.

Tijekom ratnih godina sklada i izdaje album Ministarstvo straha, koji je, kao njegovo remek-djelo, osvojio brojne nagrade, među kojima je bio i Porin. Album Rebus iz 2008. godine proglašen je jednim od najboljih albuma u Arsenovu ionako drsko impresivnom autorskom portfelju. Kasne su godine njegove karijere obilježile suradnje i dueti sa poznatim glazbenicima, rasprodani koncerti i albumi te skladbe koje su držale vrhove domaćih top ljestvica.

Arsen Dedić i Gabi Novak, FOTO: Wikipedia

Privatni je Arsenov život bio prilično miran. 60-ih je bio oženjen Vesnom Matoš, nećakinjom A. G. Matoša, s kojom je imao kćer Sandru i s kojom se razveo nakon tri i pol godine braka. Ubrzo je uslijedio njegov drugi brak s Gabi Novak, s kojom je proveo ostatak života i imao sina Matiju. Sam je rekao da su on i Gabi zajedno prošli sve što se može proći, a ona mu je ostala vječna podrška. U posljednjem je desetljeću života Arsen imao mnogo zdravstvenih problema. Kako kaže Jergović, vijest o njegovoj smrti prvi se put raširila Zagrebom prije već skoro trinaest godina, točnije 2004. godine, kada je spašen presađivanjem jetre u Padovi. 2015. godine javili su se problemi s kukom, a ubrzo nakon toga, pozlilo mu je zbog sepse te je nakon nekoliko mučnih dana umro u Zagrebu 17. kolovoza.

Teško je sažeti Arsenovu veličinu i ukratko predočiti njegov ispunjeni život. Oni koji žele o ovome pjesniku opće prakse saznati više, mogu posegnuti za monografijama Arsen Igora Mandića ili filmovima Arsen – Brod u boci Mirka Duića te Moj zanat Mladena Matičevića. Nadahnuo je brojne pjesme (Pesma Arsenu, Ja bih da te slijedim) i umjetnička djela, a kao uspomena na njega ostaju nam i njegova djela, stihovi i note koji su bezvremenski i vječni.