LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Intervju s Mladim kiparima Zagreba

"Za bavljenje kiparstvom treba biti šljaker, to je kreativna bauštela"

Adrian Marok, Luka Krešimir Stipić, Petar Ćujo i Ivan Nestić kiparski je kvartet koji je povodom proslave spomendana bl. Alojzija Stepinca pokazao svoje umijeće.

Adrian Marok, Luka Krešimir Stipić, Petar Ćujo i Ivan Nestić kiparski je kvartet koji je povodom proslave spomendana bl. Alojzija Stepinca pokazao svoje umijeće.

Povodom nadolazeće proslave spomendana Alojza Stepinca, Zagrebačka nadbiskupija odlučila je okupiti četvoricu studenata Akademije likovne umjetnosti kako bi svoj doživljaj Stepinca dočarali kroz svoje radove. Adrian Marok, Luka Krešimir Stipić, Petar Ćujo i Ivan Nestić čine fantastičnu četvorku koju na Facebook stranici možete pratiti pod nazivom MKZ Mladi kipari Zagreba. Stepinac u rukama mladih kipara naziv je projekta koji se u organizaciji Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije i Mladih kipara Zagreba održao u subotu, 4. veljače 2017. godine Dečki su nam se predstavili u intervjuu koji slijedi.

Svi ste vi dečki iz ŠPUD-a, ne previše stariji od nas, ali kako biste se ukratko opisali nama koji još nismo čuli za vas?

Luka: Mi smo dečki iz ŠPUD-a i još uz to smo svi kipari, to jest završili smo odsjek kiparstva. Moje ime je Luka Krešimir Stipić, dečko s Kustošije, hiperaktivac koji uvijek voli raditi nešto s rukama, tako sam otkrio kiparstvo, posvetio se tome i dao sebe cijelog u to.

Adrian: Imam 21 godinu, živim i odrastao sam na Knežiji, završio sam kiparstvo u ŠPUD-u te nakon toga upisao Kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, trenutno u klasi prof. Peruška Bogdnića.

Petar: Zovem se Petar Ćujo. Imam 25 godina, rođen sam i živim u Dubravi. Završio sam kiparstvo u ŠPUD-u i poslije toga upisao Akademiju likovnih umjetnost, također smjer kiparstva i trenutno sam diplomska godina u klasi prof. Peruška Bogdanića.

Ivan: Ja sam Ivan Nestić. Imam 20 godina, živim i odrastao sam u Brezovici. Trenutno sam student druge godine na Akademiji likovnih umjetnosti, smjer kiparstvo.

Adrian Marok; foto: Facebook

Jeste li htjeli biti kipari kada ste bili mali i jeste li od malih nogu pokazivali sklonost k umjetnosti ili ste ipak bili dječaci koji su popodneva provodili na nogometnom terenu u kvartu?

Adrian: Uvijek sam imao sklonosti ka umjetnosti, ali ipak sam većinu mladosti provodio s ekipom na kvartu: klasika – nogomet po suncu, kiši i snijegu. Tek kad sam krenuo s likovnim radionicama s nekih dvanaest godina, shvatio sam što je to što me uistinu upotpunjuje i krenuo u tom smjeru.

Luka: Kao mali nisam znao za kiparstvo, ali otprilike u sedmom sam razredu shvatio da bih mogao otploviti u umjetničke vode i tome posvetiti svoj život. Tako sam upisao i ŠPUD, a zatim i Akademiju. Naravno da je i bilo popodneva koja sam provodio na nogometnim igralištima pa se tako i dan danas se zna zalomit koji hakl.

Petar: Umjetnost za mene nije nepoznanica. Od malih nogu sam se susretao s umjetnošću odrastajući uz mamu, baku i ujaka koji su također završili ŠPUD. Slobodno vrijeme nikada nisam provodio na školskom igralištu, već sam uvijek imao druge zanimacije: crtao bih ili gradio kućice na drveću.

Ivan: Oduvijek sam bio sklon tome, no to se počelo pokazivati tek u kasnim razredima osnovne škole. Uglavnom sam se bavio crtežom, a od kiparskih tehnika sam jedino imao kontakt s kamenom u klesarskoj radioni mog oca. Većinu vremena prije srednje škole, u kojoj sam izabrao kiparstvo, provodio sam vani u prirodi. Nisam bio sklon tome da crtam u sobi cijeli dan.

 

Luka Krešimir Stipić; foto: Facebook

Je li ovo za vas bio težak projekt? Koliko ste se dugo pripremali za njega te za koliko je nastao svaki od vaših kipova?

Adrian: Svaki zadatak i rad na svoj način nosi neku problematiku, u ovom slučaju to je bio karakter Alojzija Stepinca. Ima specifične crte lica i teško ga je pogoditi, ali, čim smo dobili čelo, nos i njegove izražene obraze, sam je počeo izlazit iz materije. Nabacali smo glinu dan prije projekta, modelirali par sati na dan projekta i nakon toga na ALU dovršavali detalje i napravili odljeve. Tjedan dana, rekao bih.

Što ako pogriješite tijekom izrade? Ima li popravka ili se sve baca i radi nanovo?

Adrian: Naravno da ima popravka, glina je najpogodnija jer je to tehnika dodavanja i oduzimanja, dok to ne vrijedi za sve materijale. U kamenu ako otklešemo i djelić, nema povratka.  Neovisno o  kojem se materijalu  radi, trebamo jako dobro svladati zanat, modeliranja, klesanja, tesanja, varenja, fleksanja, tehnike lijevanja, čak i građevinu, matematiku i geometriju da bismo spriječili iznenađenja.
 
Kako su se vaši roditelji mirili s činjenicom da ćete biti kipari, umjetnici? Jesu li to odobravali ili su mislili da od toga nema kruha, kao što je uvriježeno mišljenje većine?

Adrian: Mama je uvijek podržavala moje ideje i pratila me u stopu, dok su tata i deda govorili: Kaj buš mali s tim kiparstvom, bil buš boem, nema ti tu novaca. Tokom godina su svi u obitelji shvatili da je to nešto što uistinu volim i u čemu sam jako dobar te se sada svima hvale.

Luka: Roditelji su me podržavali od prvog dana i gurali naprijed. Zahvalan sam im za to jer, da nije bilo njih, bilo bi puno teže to ostvariti.

Petar: Nisam imao problema s time jer su i oni također izabrali taj put, tako da sam imao njihovu potpunu podršku.

Ivan: Otac je imao najviše kontakta s tom strukom tako da je on to podupirao u potpunosti, a ni od ostalih nisam naišao ni na kakve loše kritike.

Petar Ćujo; foto: Facebook

Koju kvalitetu treba posjedovati netko tko se želi baviti kiparstvom, osim mirne ruke?

Adrian: Svatko se može baviti kiparstvom, kao i svakim drugim poslom jer se sve može naučiti, ali onaj tko želi uspjeti u tome i napraviti razliku mora bit spreman na odricanja. To je nešto što ne radiš, već je to dio života. Nemaš radnog vremena jer si u tome stalno, nemaš praznika, subota, nedjelja. Na faksu si od 9 do 20 sati svaki dan. Ne zato što moraš, već zato što to želiš. I najvažnije, šta je kipar ispod sto kila?

Luka: Mora ga to zanimati, mora to imati u sebi, osjećati, živjeti, i biti to. I naravno, uz to je potrebno puno, puno rada, odricanja, vježbe na sebi, svaki dan ustajati i ići naprijed. U ovoj struci cilj je svakog dana naučiti nešto novo.

Petar: Uz puno rada i truda može se postati kipar, ali kiparstvo nije posao, to je način života. Uz kiparstvo se živi, spava i budi te ne postoji radno vrijeme.

Ivan: Za bavljenje kiparstvom treba biti šljaker. Kiparstvo je kreativna bauštela. Kiparstvo je mentalni i fizički rad u jednom, stoga često umara. To je posao, struka, a rekao bih i poziv, jer u kiparstvu ne postoji radno vrijeme, kao ni u jednoj grani umjetnosti.

Ivan Nestić; foto: Facebook

Tko vam je najveći uzor?

Adrian: Nikad nisam imao uzore jer to mi nije imalo smisla, jedino sam imao osobe čiji su mi radovi zanimljivi i kvalitetni, Rodin, Meštrović, Augustinčić, Mitoraj, Bernini, Michelangelo i mnogi drugi.

Ivan: Nemam uzore, ne konkretne umjetnike ili tako nešto. Barem još nemam. Naravno, gledam ih jako puno i proučavam načine života kojim su živjeli i rad s kojim su djelovali, ali ne mogu ta imena sročiti u njih par, no vjerojatno su kolege već napisali imena s kojima bi se složio da su vrhunski majstori .

Lajtmotiv prilikom svake izrade? 

Adrian: Radi ono što voliš i iskreno uživaj u svakom trenutku.

Luka: Sve mogu u Onome koji me jača.

Petar: Razmišljanje, rad, razmišljanje, rad, razmišljanje, rad...

Ivan: Samo pozitivno.

Na pitanje gdje se vide za 10-ak godina, svi su se složili s Adrianovim odgovorom: Vidim se s ovim momcima u velikoj hali punoj kamena, gline, alata, štafelaja – kako se sve praši i kako radimo non-stop, a nakon toga vidim nas kako sjedimo na kubusima i u bijeloj prašini pijemo pivo.

Foto: Facebook
FOTO: FACEBOOK