Vinko Brešan: „Očito se svaki moj zaplet čita kao provokacija.“

Vinko Brešan spada na listu najboljih, najinovativnijih filmskih redatelja koji svojim uradcima jednostavno osvaja publiku. Jedan je od rijetkih koji znaju formulu za uspjeh hrvatskog filma. Sa svojim kolegom Matom Matišićem napravio je nezaboravne filmske uspješnice koje volimo i danas pogledati. Kako je počeo rat na mom otoku, Maršal, Svećenikova djeca, najgledaniji su filmovi hrvatske kinematografije i on ne planira stati. Svi su pohrlili pogledati novi uradak ovog nezaustavljivog dvojca Koja je ovo država. Tim smo povodom razgovarali s Brešanom, a osim detalja o novom filmu, otkrio nam je i zanimljivosti hrvatske kinematografije te samog procesa snimanja filmova, a progovorio je i o motivaciji za neprestani redateljski rad.

U filmu Koja je ovo država govorite o apsurdu hrvatskog društva i same države. Je li napokon došlo vrijeme da se prikaže stanje u kakvom živimo i prenesemo ga u umjetnost?

Vrijeme da se prikaže stanje u kakvom živimo počelo je našim rođenjem. Umjetnost ne podnosi ništa drugo osim pokušaja prikazivanja stanja naših života kroz priče. Govorim naravno o filmu. Ja sam u svakom svom filmu pokušavao, naravno kroz humor, opisati stanje duha tog trenutka. Koliko sam u tome uspio – sude drugi.

Vi se usuđujete provocirati. Je li to važna i nužna karakteristika umjetnika, naročito redatelja?

Ja, kao što sam rekao, pokušavam ispričati zanimljivu priču. Ja sam pripovjedač. E, sad, uvijek se nekako shvati da ja provociram. Vjerujte mi na riječ to mi nije cilj. Očito se svaki moj zaplet čita kao provokacija.

Osvojili ste brojne nagrade na raznim festivalima. Čine li one redatelja ili glumca bolje rangiranim ili je riječ o nečemu drugom; pokazatelj dobrog rada. Koja vam je najdraža?

Najdraže su mi novčane nagrade. Ha, ha. Moram objasniti jednu stvar. Priroda filma nije natjecateljska. Festivale su izmislili distributeri da kroz nagrade upozore publiku na neki umjetnički film kojega bi se vrijedilo pogledati. Nagrade, znači, služe da privuku publiku. Naravno i gode taštini onih koji su ih dobili. Nagradama sam se uvijek veselio, ali ih nisam smatrao bitnim u životu. Osim naravno, novčanih.

FOTO: Pixabay

Je li Vam prilikom snimanja motiv bio probuditi interes i zaintrigirati i one na vrhu da malo promisle?

Nemojmo biti naivni. Oni na vrhu ne gledaju filmove. Oni gledaju samo TV-reportaže i izvještaje u dnevnicima gdje su oni sami. Taj motiv nisam imao ni u primisli.

Film se opisuje kao komedija apsurda, a zapravo je drama. Kako to?

Formalno-pravno to jest komedija. Naravno – crna komedija ili komedija apsurda. No, ja ne vjerujem u čist žanr. Volim humor, ali isto tako volim i iskrenu emociju. Najdraže su mi komedije u kojima se na kraju zamislimo.

Pravi ste majstor komedije. Režirali ste brojne kazališne komedije pa ste se okušali i u filmovima. Je li teško napraviti komediju? Stvar koja će zabaviti, nasmijati, protresti i poučiti publiku?

Kaže se – komedija je najteži žanr. To je istina. Komedija mora s jedne strane biti matematički precizno izvedena, a s druge strane mora imati iracionalnu nepredvidljivost. Mnogi govore da se za komediju ili trebaš roditi ili moraš imati dovoljno godina da s ironijom gledaš na život. Je li teško? I je i nije. Ali ja uživam raditi komedije. Tu se osjećam svoj.

Priča li se o aktualnim temama dovoljno kroz kino platna?

Ja možda nisam osoba koja na to treba odgovoriti jer sam ja generacija kojoj je bilo i jest izuzetno bitno biti društveno angažiran u umjetnosti. Mnogi se redatelji povlače u svijet vlastite intime što je naravno potrebno. No, isto tako mislim da se potrebno i okrenuti stvarnosti koja nas okružuje.

Ako nam možete otkriti, postoji li neko određeno značenje scene kada četvorica odjevena u dresove hrvatskih reprezentativaca kradu lijes pokojnog prvog predsjednika? Ima li kakve poveznice o navijačkoj euforiji kojoj smo mogli svjedočiti?

Poveznice s navijačkom euforijom nema ni u primisli jer je film sniman četiri mjeseca prije Svjetskog prvenstva. No, naša četvorka koja krade lijes bila je svjesna da će ih snimiti kontrolne kamere i namjerno je obukla baš ta četiri dresa. Time su htjeli pokazati stav da su i oni navijači hrvatske reprezentacije. Osim toga, kakav je to film o Hrvatskoj bez nogometaša.

Gledatelji su trenutno odlično prihvatili film, već je pregledan preko 20 000 puta. Znače li vam te brojke ili je riječ o nečemu drugom; o tome priča li se o filmu, raspravlja li se o ogledanom?

Gledanost hrvatskog filma je mjerilo uspjeha. Ne jedino mjerilo, ali bitno. Naime, film je skup. Dio njegove cijene plaćaju hrvatski porezni obveznici. I bitno je da li je hrvatska publika zainteresirana za film ili ne. Porazno bi bilo da su u film utrošeni silni novci, a da taj film nikoga ne zanima. Ono što mene zanima osim brojki je pojedinac. Moja želja je da film ostane u mislima gledatelja još neko vrijeme nakon što on iziđe iz kinodvorane.

Jeste li htjeli probuditi interes studenata? Zašto bi oni trebali vidjeti ovaj uradak?

Ovaj film je komedija i ja vjerujem da je zabavan. Ali on je i na neki svoj način i kompliciran. Treba ga dešifrirati. I upravo je zato namijenjen studentima. Vjerujem da studenti vole da ih film angažira, da ne budu samo pasivni promatrači.

FOTO: Pixabay

Na Akademiji dramske umjetnosti radite kao vanjski suradnik. Kako je raditi s budućim imenima hrvatskog glumišta? Ima li mjesta za njih na našoj sceni?

Već nekoliko godina ne radim na Odsjeku glume. Sad sam na Odsjeku dramaturgije. Predajem kolegij Filmsko pismo 1. I učestalo srećem izvanredno talentirane studente. Ne samo da za te ljude postoji mjesta na našoj sceni, već sam svjestan da će nas ti mladi itekako prestići. Reći ću vam jedan primjer. Neki sam dan pročitao vježbu za kratkometražni film jedne studentice. Izvanredno. To je briljantan scenarij za kratki film, oskarovskih potencijala. Predložit ću taj scenarij nekim producentima.

Možete li dati odgovor na ono često pitanje, zašto ljudi masovno odbijaju gledati hrvatski film? Kako ih osvojiti? 

Odgovornim pristupom autora. Ja nemam problema s gledanosti. Tri moja filma Kako je počeo rat na mom otoku, Maršal i Svećenikova djeca vidjelo je preko 600 000 kinogledatelja. Prema tome, ne izbjegavaju ljudi hrvatski film. Ali ljudi žele zanimljive priče, dobre zaplete. Ako će im to hrvatski film dati onda ga neće izbjegavati.

Što mislite nalazi li se hrvatski film u krizi? Očituje li se ona u tome da Hrvatskoj treba dugo dok proizvede dobar film ili je to do publike koja ne vjeruje u naš film?

Nema krize. Problem je da su mnogi naši autori u svojim filmovima okrenuti sebi i svojoj intimi. To znaju biti odlični filmovi. Ali zapleti tih filmova ne zanimaju publiku. A publika u kino ulazi zbog zapleta.

Viđamo često određene glumce u većini hrvatskih filmova. Koliko međusobno poznanstvo donosi uloge u hrvatskom filmu. I je li uopće riječ o poznanstvu?

Viđamo mi često i određene američke glumce u većini američkih filmova. Hrvatska je mala zemlja i prirodno je da se neki glumci, pogotovo oni najbolji, učestalo pojavljuju u filmovima. Ja osobno poznajem većinu glumaca i ta poznanstva mi koriste u smislu da točno znam što mi koji glumac može dati u određenoj ulozi. Svima je cilj napraviti što bolji film.

Vaše ime vrlo je cijenjeno i prihvaćeno u regiji. Mislite li da ime igra veliku ulogu prilikom odobravanja snimanja za film?

Prilikom odabiranja scenarija najveću ulogu ima scenarij sam. No, i ime redatelja nosi određenu težinu. Naime, uvijek se gleda uspjeh zadnjeg redateljevog filma. Ako je zadnji redateljev film imao veliku gledanost ili je bio u konkurenciji nekog važnog filmskog festivala onda taj redatelj ima prednost pred redateljem čiji je zadnji film bio neuspješan. Tako bi bar trebalo biti.

Kako se odvija taj proces selekcije o tome koji film će se snimati. Imate ideju, predstavite ju HAVC-u ili drugim financijerima i što onda? Čekate odobrenje? 

Govorim u svoje ime. Prvo dođem do neke maglovite ideje. Onda zovem Matu Matišića i izložim mu tu ideju. Onda Mate predloži neke zaplete na temu te prve ideje. Onda izabiremo zaplete, pa nekih 7-8 mjeseci pišemo scenarij. Nakon toga predajemo scenarij na HAVC. Ako HAVC odobri scenarij za sufinanciranje, to znači da je producent osigurao 50% sredstava potrebnih za film. Onda tražimo financijska sredstva po drugim zemljama i po međunarodnim fondovima. To traje cca 5-6 mjeseci. I nakon svega toga, ako skupimo dovoljno financijskih sredstava krećemo u snimanje. Ako ne, moramo odustati od filma. To mi se srećom još nije dogodilo.

Film ili kazališne daske?

Film! Ja volim kazalište, ali kao odmor od filma. Film je mnogo više podražavanje stvarnosti od kazališta. U kazalištu ne moram robovati realizmu filma. Na primjer, ako želim imati scenu koja se zbiva na Mjesecu, u kazalištu su mi potrebna dva odlična glumca i prazna pozornica. Gledatelji će prihvatiti da se scena zbiva na Mjesecu. Za istu takvu scenu u filmu potrebna mi je scenografija od dva milijuna dolara.

I za kraj, koja je onda ovo država?

To pitanje treba postaviti onima koji su pogledali film. Njihov me odgovor zanima. Moj je odgovor nebitan.