LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Intervju s Marijom Josipović

RUNDA pitanja za studenticu koja predstavlja svoj eksperimentalni film „Dnevnik”

Donosimo intervju s Marijom Josipović, studenticom prve godine diplomskog studija Vizualnih umjetnosti na osječkoj akademiji koja će svoj film „Dnevnik” premijerno predstaviti na Filmskoj RUNDI.

Donosimo intervju s Marijom Josipović, studenticom prve godine diplomskog studija Vizualnih umjetnosti na osječkoj akademiji koja će svoj film „Dnevnik” premijerno predstaviti na Filmskoj RUNDI.

Osim afirmiranih filmaša, čije kratkiše gledamo zavaljeni u crvene sjedalice kina Urania 16. i 17. listopada u sklopu 5. Filmske RUNDE u Osijeku, svojih pet minuta filmskog platna zaslužili su i studenti. Program Studentske RUNDE tradicionalno prikazuje premijere zanimljivih i nagrađivanih kratkiša studenata Akademije dramske umjetnosti i Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, autorske filmove nastale filmskom edukacijom u Kinoklubu Zagreb, a ove se godine pridružila i Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Osječku Akademiju predstavlja studentica prve godine diplomskog studija Vizualnih umjetnosti Marija Josipović sa svojim eksperimentalnim filmom Dnevnik, a s kojom smo porazgovarali. Što nam je sve otkrila, možete doznati u nastavku. Osim nje u sklopu programa Studentske RUNDE predstavit će se i filmovi Bez lica Davida Lušičića, Groblje slonova Filipa Mojzeša, Jabuka, tri dvopeka, jogurt Anite Čeko, Grow up to be a little tree Noemi Ribić i film Južno voće Josipa Lukića. 


Film Dnevnik / PR foto


Kao umjetnica izražavaš se kroz fotografiju, film i trodimenzionalno oblikovanje. Kako razdvajaš ideje na ta tri medija? Kako znaš treba li nešto biti skulptura, film ili fotografija?

– S obzirom na to da sam kroz zadnje 3 godine studija na Akademiji imala priliku raditi s različitim medijima kao što su grafika, slikarstvo, kiparstvo, film i fotografija, naučila sam ih kombinirati jedne s drugima i, ovisno o ideji, koristiti određenu tehniku kako bih utjelovila rad. Kada radim na ideji, u većini se slučajeva baziram na kiparstvo, film, i fotografiju. Ne miješam sva ta tri medija uvijek, ali se to dogodi spontano pa tako radeći skicu za skulpturu u fotografiji ili crtežu, nakon izvedbe rada dođem nekada i do ideje za film. Svakom mediju uvijek pristupam pažljivo bez obzira na stečeno iskustvo te ideje tako dugo razlažem prvo u jednoj tehnici pa onda tek u ostalima. 

Nama laicima u kiparstvu ono često izgleda kao posao koji je prilično fizički zahtjevan. Je li to zaista tako?

– Kiparstvo je nešto što većina ljudi automatski povezuje s figurom. Divovski brončani odljev povijesne ličnosti – to je za mnoge kiparstvo, no ono se davnih dana počelo razvijati u puno bogatijem smjeru i danas skulptura može biti bilo što; od porezotina u parketu do gigantskih staklenih kutija u prirodi. Spektar materijala koji se danas pruža za izvedbu omogućuju da se ostvari bilo koja ideja za skulpturu i to je stvarno velika prednost u smislu razvoja ovog medija te je zbog toga svakako financijski lakše ostvariti jednako dobru i zanimljivu skulpturu. Svaki je mediji naravno težak, ovisno  što izvodite. Osobno sam radila većinom teže skulpture jer sam isprobavala materijale izvan svojih granica, no to ne mora uvijek biti tako. Radila sam i lakše stvari i nekad su mi te lakše bile ako ne fizički, onda vremenski zahtjevne. U stvari je sve kako si napravite i svakako ne treba bježati od izazova.

Film Dnevnik koji ćemo imati priliku pogledati na Filmskoj RUNDI nastao je u razdoblju u kojemu smo svi naizgled trebali biti kreativni i potencijalno motivirani jer smo imali više vremena za sebe – u razdoblju potpune izolacije. Kako je na tebe djelovalo to razdoblje?

– U početku perioda izolacije poprilično sam se loše osjećala u vezi svega što se zbivalo i empatija me samo vukla dolje. Čak ni forsirano produktivno stvaranje nije baš pomagalo i  trebalo mi je neko vrijeme da uvidim sebe u cijeloj toj situaciji umjesto da svoje misli posvećujem nečemu što se na kraju odigralo kako već zapravo i je. Tako sam ideju za film i samo snimanje razvijala pod utjecajem svega toga uz mentorstvo profesora Vjerana Hrpke. Na kraju sam ostvarila vrlo dobar zadatak jer sam se s vremenom oslobodila s motivima na koje sam se bazirala, a to su izolacija, tijelo, slojevitost i vrijeme u prostoru i što sve to na kraju meni predstavlja. Dnevnik je osobni zapis identiteta u vremenu kada se toliko toga događalo i sada sam svjesna i zahvalna na tome koliko sam zapravo bila privilegirana jer su drugi bili suočeni s puno većim problemima.

Proizlazi li ta svjesnost o vlastitom tijelu i prostoru koji ga okružuje iz prethodnog kiparskog iskustva?

– Mislim da je to svakako bila podloga jer kada dugo radite na nekom radu, meni su to većinom bile skulpture, postajete poprilično svjesni svega u vezi nje i prostora koji je okružuje. U ovom slučaju ja sam na neki način samoj sebi bila ta skulptura, tj. tijelo koje je u razdoblju izolacije bilo suočeno samo sa sobom u zatvorenom prostoru. Te odnose tijela i prostora u normama sam odlučila istražiti kroz film s kojim sam imala priliku stvoriti drugu perspektivu.

Iz trodimenzionalnog u dvodimenzionalno izražavanje – film. Kako se to dogodilo?

– Tu zapravo nije bilo neke posebne tranzicije. Filmove oduvijek obožavam jer mi daju uvid u neku drugu stvarnost s kojom sam se mogla poistovjetiti ili s njom odlutati. Oni su mi bili ključni kod izgradnje određenih mišljenja i u tom pogledu su oslobađajući, a ujedno sam i dosta učila gledajući. Samo je bilo pitanje vremena kada ću i sama krenuti nešto snimati. Kroz studij sam imala priliku slušati nekoliko kolegija vezanih uz snimanje pa sam tako i sama odlučila bilježiti vrijeme, misli, prostor i ljude iz različitih perspektiva. Prilično sam nova u svemu tome i jako me veseli što ću imati priliku dalje učiti i napredovati u tom smjeru.

Koji su tvoj planovi, odnosno budući projekti?

– Trenutno sam na prvoj godini diplomskog studija Vizualnih umjetnosti u Osijeku, modul kiparstvo, i već sada u startu radim na skicama za reljefe koji će prikazivati prostor Kampusa i njegove zapuštene elemente. Što se tiče snimanja, razmišljam o spajanju videa i analogne fotografije kojima bih bilježila napuštene prostore u Slavoniji, a možda i izvan nje. Za ovaj rad želim odvojiti što više vremena kako bih to što kvalitetnije odradila, pa sada polako skupljam mjesta pustoši koje sam uočila i za koje smatram da se uklapaju u priču. Planiram svakako ubuduće razvijati ideje kroz ove medije jer su za mene prilično dobra podloga. U njima sam realizirala sve dosadašnje radove te bih htjela tako i nastaviti.

FOTO: PRIVATNI ALBUM MARIJE JOSIPOVIĆ