Preminuo dramatičar bez dlake na jeziku koji je smijeh koristio kao naličje tragike

Trećega dana nove godine u popodnevnim satima Hrvatskom je odjeknula vijest kako nas je napustio jedan od velikana hrvatskoga kazališta i književnosti, legendarni šibenski profesor bez dlake na jeziku, pisac-hobist koji je kontrirao mnogim sustavima, progovorivši o gorućim društvenim problemima u brojnim djelima svojega bogatoga opusa. Ivo Brešan bio je jedan od najvećih suvremenih europskih dramatičara, cijenjeni književnik i profesor, pedagog te nekadašnji ravnatelj Šibenskog kazališta. Umro je nakon duge i teške bolesti u 81. godini života, samo tri mjeseca nakon supruge Jele. U nasljeđe nam je ostavio brojne živopisne dramske i prozne tekstove koji jamče da će njegovo ime živjeti još dugo na hrvatskoj književnoj sceni i dramskim pozornicama diljem svijeta.

Završivši šibensku gimnaziju i jugoslavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, Brešan odbija poziv i nagovore da prihvati ponuđeno mu mjesto asistenta na matičnom fakultetu te se vraća u rodni Šibenik, gdje dobiva mjesto profesora u gimnaziji i započinje stvaranje književnoga opusa kojim će se proslaviti. Kako je sam naveo, književnost je bila njegova velika ljubav i želio joj se potpuno posvetiti, što bi mu posao znanstvenika na fakultetu onemogućio:

– Kad sam završio studij, neko sam se vrijeme premišljao ostati u Zagrebu ili se vratiti doma. Ljudevit Jonke nagovarao me da ostanem na fakultetu kao asistent, ali to me nije osobito privlačilo jer me uvijek književnost zanimala više od gramatike. Još neki profesori upućivali su mi slične pozive, ali otprilike u to vrijeme otvorilo se mjesto profesora u šibenskoj gimnaziji. Meni se tada činilo da ću s takvim namještenjem imati kudikamo više slobode, dok bih se u Zagrebu pretvorio u znanstvenog radnika. Da se ne lažemo, pomogla je i činjenica što sam bio sit menzaške hrane i podstanarstva. U Šibeniku mi je bilo lijepo: bio sam doma, na materinoj spizi. – 

Stvarati je počeo još kao srednjoškolac – prve je novele objavio u Šibenskoj reviji. Nakon povratka u rodni grad, shvativši da mu najbolje leže dramski dijalozi, napisao je dramu Čovječja ribica nakon koje je uslijedilo još nekoliko dramskih tekstova. Međutim, dočekala su ga zatvorena vrata kazališta diljem zemlje te je, kako je sam naveo, iz dišpeta odlučio napisati dramu koja se zajamčeno nikad i nigdje neće moći postaviti na scenu. I tako je nastala popularna Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja koja je Brešana svrstala među najpopularnije dramske pisce.

Groteskna tragedija u kojoj se Brešan obračunao s totalitarnim komunističkim režimom i u kojoj je intertekstualnošću sa Shakespeareom ismijao ruralni tradicionalizam nastala je 1965. Međutim, kako je sam autor priželjkivao, iako zanimljiva tadašnjim kazalištarcima, pri samom spomenu naslova dizala im se kosa na glavi zbog nemogućnosti uprizorenja Brešanove zamisli. No, kada je dospjela u ruke Marinkoviću u čijem rječniku riječ nemoguće nije postojala, stvari su se promijenile. On ju je proslijedio Božidaru Violiću, a ostalo je povijest. Od legendarne praizvedbe u Teatru ITD 1971. godine i oživljavanja likova na filmskom platnu pod redateljskom palicom Krste Papića, drama čija je tema univerzalna i svevremenska doživjela je brojna uprizorenja na daskama koje život znače diljem svijeta.

Iako ju sam ne smatra najboljim svojim djelom, neosporivo je da ga je upravo ta drama proslavila. Slično ovoj i ostale su se Brešanove drame bavile aktualnim problemima na satiričan način, vrlo se često intertekstualno oslanjajući na djela dramskih klasika što je privlačilo i publiku i kritiku, te autoru stvorilo kultni status među dramskim piscima. Poznatiji su mu naslovi Nečastivi na Filozofskom fakultetu, Svečana večera u pogrebnom poduzeću, Anera i brojni drugi.

Međutim, postupno se ovaj veliki dramski pisac umorio od pisanja dramskih tekstova, jer pisati za teatar znači dotjerivati tekst sukladno afinitetima redatelja, kratiti, dodavati, mijenjati i okrenuo se prozi – najprije pisanju romana, a potkraj života, jer mu je zdravstveno stanje tako diktiralo, kraćim proznim oblicima. Poznati su mu romani Ptice nebeske, Ispovijedi nekarakternog čovjeka, Država Božja 2053 i drugi. Surađivao je na brojnim filmovima, među kojima se ističu uspješne suradnje sa sinom Vinkom na filmovima Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal.

O suvremenoj hrvatskoj književnosti ovaj obožavatelj Stephena Kinga nije imao pozitivno mišljenje, naglasivši kako se ni jedna figura na domaćoj književnoj sceni ne ističe poput slavnoga Miroslava Krleže, a sam se nikada nije deklarirao kao pisac, smatrajući da od te profesije nema kruha:

– Da sam postao književni profesionalac, vi sa mnom ne biste sada razgovarali jer bih davno krepao. Dvadeset tisuća kuna je plafon koji možete dostići za roman od kojih 300-400 stranica i to ako ste strašno uspješni. A koliko vremena možete poživjeti s tim novcem? – zapitao se u jednom od posljednjih intervjua koji je dao za Slobodnu Dalmaciju.

Iako sam nije smatrao da ga književnost može prehraniti, hrvatska se kultura hranila i još se uvijek napaja njegovim djelima i dramskim uprizorenjima istih. Zahvaljujući živopisnim likovima koje je stvorio, držeći se načela da je najlakše smijući se govoriti istinu, Ivo Brešan postavio se u sam vrh hrvatske kulture i još će dugo u njoj živjeti svojim djelima koja će zauvijek ostati dijelom repertoara hrvatskih kazališta.