Ovo su najbolji suvremeni dramski tekstovi!

Drvene ptice, prema riječima autorice, je drama, plod fikcije temeljen na istinitom događaju. Krajem veljače 1986. godine, pred sumrak, jedan je maloljetnik u šumi Lackovici, na cesti između Ladanja Donjeg i Čulinca, metalnom polugom nekoliko puta udario šesnaestogodišnju djevojku koja je  kasnije preminula od ozljeda. U naoko krimi-zapletu pratimo sudbinu mlade djevojke Nade, njezine majke, mladića koji su je osvajali, mjesnoga doktora i njegove supruge, suseljana. Radnja započinje pet dana prije ubojstva. No, ovaj tekst u mnogome nadilazi početni zaplet.

U gusto strukturiranim scenama razotkrivaju se, gotovo naturalistički, međusobni odnosi zatrovani alkoholizmom, tajnama i duboko zakopanim emocijama. Pred nama se otvara čudesna slagalica života na selu u svoj svojoj grubosti, tek uz poneku nježnost i golemu glad za slobodom i ljubavi.

No, autorica ne staje samo na tome. Struktura dijaloga varira od kratkih replika do monologa koji prelaze u ritmiziranu prozu uz miješanje različitih razina govora, od kajkavskog do književnog  jezika, od visokog do niskog, dajući cijelom tekstu osebujan pečat. Poigravanje sa žanrovima, jezikom, fikcijom i dokumentarnošću, samo su neke od karakteristika ove drame koja otvara neke nove svjetove, sustavno nas upozoravajući kako ljudi lako pamte, ali još brže zaboravljaju i kako izgovorene riječi ali i sve neizrečeno može duboko zatrovati život. Najdublja emocija je empatija i razumijevanje koje autorica iskazuje prema jednoj nesretnoj sudbini, sudbini jedne od mnogih, sudbini jedne od nas. Tekst Lidije Deduš na svjež način gradi priču o onima koje često ni ne primjećujemo, stvarajući svijet u kojem nema pobjednika, svijet kojeg niti možemo niti smijemo ignorirati, stoji u obrazloženju. 

Espi Tomičić: Budi uvijek kao zmaj
 

Majka i njezino troje djece provalili su u napušteni stan u jednom od zagrebačkih naselja. I dok se u žurbi i tjeskobi kreću praznim prostorijama bez struje i vode, uz stalnu opasnost od  prisilnog izbacivanja, pratimo potresno raskidanu priču o jednom transrodnom djetetu, nadanjima i strahovanju cijele obitelji  koja se našla u bezizlaznoj situaciji te ratnim igrama u kojima pokušavaju prebroditi svoje strahove.

Unutarnji monolozi, razgovori s terapeutkinjom, međusobne dječje svađe uz majčino očajničko nastojanje da ih umiri, neke su od sastavnica ove svojevrsne antidrame koja već u prvoj napomeni nudi arbitrarnost, mogućnost improvizacije, dopisivanja dijaloga i situacija te slobodu redateljskog i glumačkog nadograđivanja ishodišnog teksta. Tekst je ponekad direktan, čas indirektan, nalik je intimnoj ispovijedi, da bi u idućem trenutku postao dramska metafora sadašnjice uz likove koji povremeno iskaču iz radnje komentirajući vlastito prisustvo. Funkciju dramskih lica dobivaju fizičke zadatosti u stanu poput Vrata ili Hodnika. Tu je i Kor koji poput komentatora radnje, izvanredan predložak za neku moguću glazbenu obradu.

Ništa u ovom tekstu nije zadano i čvrsto, sve je podložno mijeni i promjeni pripovjedačke točke gledišta koja se premješta od majke, djece, prijeteće okoline i natrag. Djelo tako nalikuje vožnji u divljem vlaku ili karuselu što se okreće sve većom brzinom da bi na kraju junaci skočili sa zamišljenog mula kao zmajevi koji ostaju zajedno do kraja. Ovim tekstom Espi Tomičić je otvorio brojne mogućnosti čitanja i scenskog interpretiranja djela koje odiše energijom, iskrenošću i hrabrošću.