Nikad me ne ostavljaj: melankolična i misteriozna priča o prijateljstvu i odrastanju

Nikad me ne ostavljaj (Never Let Me Go) omiljena je pjesma pripovjedačice romana Kathy H., naizgled obične djevojke koja se s nostalgijom prisjeća svojih uspomena iz djetinjstva provedenoga u engleskoj školi Hailsham koncem 1990-ih.

Tada sam imala jedanaest godina i nisam slušala mnogo glazbe, ali ta jedna pjesma doista me opčinila. Uvijek sam nastojala da kaseta bude premotana tako da u svakoj prilici mogu poslušati pjesmu. Što je bilo tako posebno u toj pjesmi? Pa, zapravo nisam pozorno slušala riječi; samo sam čekala onaj dio koji je glasio: »Dušo, dušo, nikad me ne ostavljaj...« Zamišljala sam ženu kojoj su rekli da ne može imati djece, a cijelog ih je života svim srcem željela. Zatim se dogodilo čudo i ona je rodila, te svoju bebu drži u zagrljaju i hoda naokolo, pjevajući: »Dušo, dušo, nikad me ne ostavljaj...«, dijelom zato jer je veoma sretna, ali također i zato jer se silno boji da će se nešto dogoditi, da će se dijete razboljeti ili će joj ga oduzeti. Čak sam i tada shvaćala da to ne može biti točno, da se takva interpretacija ne uklapa u preostali tekst. Ali to meni nije bilo važno.

Kathyina nevina i djetinja interpretacija ljubavne pjesme o sreći i strahu majke koja ne želi izgubiti svoje dijete otkriva nam i veliku „tajnu“ romana: Kathy kao i svi drugi učenici škole Hailsham nikada neće moći imati svoju djecu jer oni su ljudski klonovi izolirani od vanjskoga svijeta i odgajani (ili bolje rečeno uzgajani) s jednim jedinim ciljem - kako bi u mladosti donirali svoje organe ljudima i tako ih spasili od teških bolesti i produžili njihove životne vijekove. 

Kazuo Ishiguro, britanski pisac japanskih korijena i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, u ovome znanstvenofantastičnome romanu, koji ime dijeli s Kathyinom najdražom pjesmom Nikad me ne ostavljaj (Never Let Me Go), tajnovito nas i zagonetno uvlači u alternativnu i distopijsku verziju Engleske 1990-ih u kojoj je moguće kloniranje ljudi. No, Ishiguro ne zalazi u znanstvenu sferu procesa kloniranja, što biste možda očekivali u tipičnome znanstvenofantastičnome romanu, već na posve originalan način zapravo kreira roman o odrastanju u potpunosti ispričan iz perspektive klona.

Kathy H. upoznajemo kao njegovateljicu za donore koje nakon brojnih operacija čeka neizbježna i bolna smrt. Vraćajući se retrospekcijama u djetinjstvo i adolescenciju, otkriva nam svoj mali svijet u Hailshamu i svu njegovu humanost – dječje igre, maštanja, prijateljstva, simpatije, razgovore, tajne, školske satove – a posebice svoje prijateljstvo s dvoje drugih učenika, Ruthom i Tommyjem. Ruth, glasna, brbljava i sklona maštanju, iako čista suprotnost tihoj i mirnoj Kathy, postaje njezina najbolja prijateljica s kojom prolazi sva iskušenja i izazove odrastanja i adolescencije, a osjetljivi i neprilagođeni Tommy, koji je često bio meta zadirkivanja drugih učenika, Kathyn je najbolji prijatelj i njezina prva (i posljednja) ljubav.

U Hailshamu se posebna  pozornost posvećivala umjetnosti, a učenike se poticalo da iskazuju svoju kreativnost slikanjem umjetničkih djela ili pisanjem poezije i priča jer je umjetnost kao ogledalo duše trebala pokazati da učenici, iako klonovi, posjeduju kreativnost, originalnost, i naravno, dušu te da, ako su odgajani u humanome okruženju, školovani i tretirani kao ljudska bića, učenici-klonovi postaju jednako razumni, osjećajni i inteligentni kao i pravi ljudi. Ishiguro tako čitatelja suočava s velikim moralnim pitanjem o etičnosti procesa kloniranja ljudi.

Odjednom su se pred nama pojavile sve te nove mogućnosti, svi ti načini izlječenja dotad neizlječivih bolesti. To je ono što je svijet vidio, što je najviše želio. Ljudi su dugo radije vjerovali da ti organi dolaze niotkuda, ili u najboljem slučaju, da rastu u nekakvom vakuumu. (…) Kako možete tražiti od svijeta, koji je rak počeo smatrati izlječivim, kako možete od tog svijeta tražiti da se odrekne tog lijeka, da se vrati u mračne dane? Nije bilo povratka. Bez obzira koliko je ljudima bilo neugodno zbog vašeg postojanja, njihova je glavna želja bila da njihova vlastita djeca, njihovi bračni partneri, roditelji, prijatelji, da oni ne umiru od raka, bolesti srca i sličnog. Stoga su vas dugo držali u sjenkama, a ljudi su se svim silama trudili da uopće ne razmišljaju o vama. Ako su ipak razmišljali, nastojali su sami sebe uvjeriti da zapravo niste poput nas. Nije bilo važno jer vi niste ljudska bića.

Čitajući roman nećete pomisliti da glavni likovi zapravo nisu ljudska bića jer Ishiguro vrsno briše granice između prirodnoga i umjetnoga stvarajući likove koji odišu humanošću i koji su u neprestanoj borbi s vlastitim osjećajima, uspomenama i strahovima. Čitavim romanom neprestano nas prati nota tragičnosti i melankolije jer što dalje čitamo, baš kao i sami likovi uviđamo da bijega nema, njihova je sudbina zapečaćena od početka i na kraju svega stoji neizbježna smrt. Jedini spas od zaborava i smrti su sjećanja i uspomene. Iako često fragmentirane i varljive, uspomene su jedini način za Kathy da uza sebe zadrži sve ono što je izgubljeno. Nikad me ne ostavljaj tako je ujedno i egzistencijalistički roman koji nas tjera da se zapitamo: Što nas to čini ljudskim bićama? Jesu li to naši osjećaji, kreativnost, prijateljstva, ljubavi, uspomene, neizbježna smrt? Možda upravo čitanjem ovoga romana naiđete na neke od odgovora na to pitanje.

2010. godine roman je dobio i izvrsnu filmsku adaptaciju u režiji Marka Romaneka s Carey Mulligan, Andrewom Garfieldom i Keirom Knightley u glavnim ulogama.