LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Studentski.hr recenzira

„Kraljevstvo” bez kralja i kraljice – recenzija romana koji je oduševio Francusku

Dobra knjiga dobra je od prve stranice, a bestseler „Kraljevstvo” iz pera francuskog autora Emmanuela Carrèrea čitatelja će očarati već od korica. Otkrivamo o čemu je riječ u romanu za kojim je poludjela Francuska i koji će zauvijek promijeniti pogled na najveću svjetsku religiju – kršćanstvo.

Dobra knjiga dobra je od prve stranice, a bestseler „Kraljevstvo” iz pera francuskog autora Emmanuela Carrèrea čitatelja će očarati već od korica. Otkrivamo o čemu je riječ u romanu za kojim je poludjela Francuska i koji će zauvijek promijeniti pogled na najveću svjetsku religiju – kršćanstvo.

Svaki je čovjek kao dijete uživao čitajući bajke u kojima su glavne zvijezde bili kraljevi i kraljice, prinčevi i princeze, zle vještice i poneko čudovište, a takve su priče uvijek bile smještene u velika kraljevstva negdje daleko. Ipak, ono što povezuje Kraljevstvo francuskoga pisca, scenarista i redatelja Emmanuela Carrèrea nisu prepoznatljivi likovi iz priča za djecu nego prvenstveno vremenska odrednica – nekada davno. 

Roman u kojemu se sadašnjost i stvarnost miješaju s prošlošću i fikcijom došao je u ruke hrvatskih čitatelja zahvaljujući izdavačkoj kući Vuković & Runjić, a u koštac s prevođenjem na hrvatski s francuskoga jezika uhvatila se prevoditeljica Vlatka Valentić.

Mnogi su pisci inspiraciju pronašli u vjeri, ali samo je Carrère uspio čitatelja odvesti u daleku prošlost i upoznati ga s figurama koje se nalaze u temeljima kršćanstva kao da su stvarne i živuće osobe. Stoga bi se Kraljevstvo moglo nazvati povijesnim romanom, ali čitajući o životima protagonista – svetoga Pavla i evanđelista Luke – prepunim izazova i anegdota, također se može osjetiti dašak pustolovlja. 

– S jedne strane imamo malene ljudske živote, s druge veliku teologiju. Pavao je bio genij i dizao se daleko iznad običnih smrtnika, a Luka jednostavan kroničar koji se nikada nije nastojao istaknuti.

No, šlag na književnu tortu Carrère je stavio dajući romanu upečatljive autobiografske elemente. Na ironičan i duhovit način govori o bračnom i obiteljskom životu u suvremenom Parizu te otkriva svoj osobni put od agnostika do vjernika i natrag. Pažnju na sebe, gotovo pa narcisoidno, skreće komentirajući vlastiti proces pisanja do te mjere da će se osobi koja je u ruke uzela Kraljevstvo i bacila se na čitanje učiniti da joj društvo pravi sam Carrère.

– Slutim da će me, kada ova knjiga izađe, ljudi pitati: No dobro, jeste li vi na kraju kršćanin ili niste? (...) Mogao bih se izmotavati, reći da sam se pomučio napisati ovu knjigu baš zato da ne moram odgovarati na to pitanje. Da ostane otvoreno pa neka si ljudi misle. To bi bilo u mom stilu. No radije ću odgovoriti. Nisam.

Dok s jedne strane donosi sinkronijski pregled kršćanstva u vrijeme kada ono nije imalo ni naziv, Carrère istovremeno dovodi u pitanje postulate najveće svjetske religije današnjega svijeta promatrajući evanđelja kao književna djela. Kako je moguće da isti događaj ima četiri verzije koje se međusobno razlikuju u detaljima, ali i u stvarima suviše važnima za priču? Odgovor je i više nego očit – evanđelisti su prije svega bili pisci koji su (ne)stvarne događaje iz života oblikovali vlastitom maštom.

– No hoće li film biti dobar ne ovisi o vjerodostojnosti scenarija, nego o snazi prizora, a Luki na tom terenu nema premca: prepuno prenoćište, jaslice, novorođenče koje poviju i polegnu u korito, pastiri sa susjednih brda koji se u povorci dolaze diviti djetešcu kad ih anđeo obavijesti... Kraljevi mudraci su Matejevi, vol i magarac mnogo kasniji dodaci, no sve je ostalo izmislio Luka i uime bratovštine pisaca ja kažem: svaka čast.  

Uzevši u obzir da je kršćanstvo rođeno u razdoblju Rimske Republike, Carrère se pobrinuo da zanimljivosti iz antičkoga svijeta ne nedostaje – od vjerskih običaja starih Grka i Homerovih epova preko tolerancije i razvratnosti Rimljana do velikog požara 64. godine i progona kršćana koji je uslijedio. 

– U svakom slučaju, većina više nije vjerovala, kao što ni većina nas više ne vjeruje u kršćanstvo. (...) U Zeusa koji maše munjom vjerovali su kao što djeca vjeruju u Djeda Mraza: ni dugo ni iskreno. 

U naizgled ozbiljnu romanu povijesno-vjerske tematike nalazi se mnoštvo divnih citata – kako iz Carrèreova pera tako i literature koju je koristio. Tvrdnja da u evanđeljima svatko pronađe neki citat koji se obraća upravo njemu, zasigurno vrijedi i za Kraljevstvo u kojemu će svatko pronaći nekoliko citata samo za sebe.

– Govorio je: gusjenica si kojoj je suđeno da se pretvori u leptira. Kad bismo gusjenici mogli objasniti što je čeka, sigurno bi teško shvatila. Bojala bi se. Nikomu nije lako prestati biti što jest, postati nešto dugo.

Bez obzira na to što su ovoga puta kraljevi i kraljice izostavljeni, Kraljevstvo neće ništa manje zaokupirati pažnju čitatelja koji će otkriti svježi(ji) pogled na kršćanstvo i teologiju općenito, a nakon što okrene i posljednju stranicu knjige shvatit će da je čitajući postao bogatiji za obilje nevjerojatnih spoznaja, neočekivanih teorija, zadivljujućih citata i nekolicinu (ne)odgovorenih pitanja. 
FOTO: STUDENTSKI.HR / MAJA BABIĆ