Kazalište u 2020. i može li se ono oporaviti – komentiraju studenti

Godina 2020. obilježena je raznim strogim zabranama koje su se odnosile i na kazališne predstave. Međutim, troje vrijednih studenata treće godine preddiplomskog studija Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku – Matea Batrulović, Sebastijan Borovčak i Matej Opolcer – pokazuju da nije baš sve bilo loše. Kao članovi KLAP KLAPA, neformalnog kluba koji okuplja osječku kazališnu scenu i publiku, u razgovoru za Studentski.hr osvrnuli su se na protekli period i prokomentirali očekivanja za 2021. godinu. 

MATEA:
Neobična. S jedne sam joj strane zahvalna jer mi je omogućila da iz fotelje gledam predstave i pratim kulturne sadržaje o kojima sam sve ove normalne godine slušala. Opet, puno se toga promijenilo, a ja baš ne volim promjene.

SEBASTIJAN:
Iako je generalno bilo dosta loše, ipak sam uspio pogledati nekoliko predstava. No svakako sam osjetio nedostatak klasične kazališne rutine. Online predstave nisam gledao jer jednostavno nisam mogao prizvati fokus i koncentraciju za gledanje takve forme online.

MATEJ:
Turbulentna. Koliko god se trudiš prilagoditi, dogodi se nešto drugo i opet si neprilagođen, ali to valjda tako bude u životu. U početku su mi online predstave bile odlična zamjena, no to je trajalo kojih mjesec dana, nakon čega sam osjetio nostalgiju za kazalištem-kazalištem, crvenim stolicama i žicanju reversica.

MATEA:
Mogla bih reći da smo se u 2020. zagrijavali. Ispipavali teren, ispitivali forme i upoznavali osječku kazališnu scenu.

SEBASTIJAN:
Slažem se, 2020. smo zapravo usvajali neke lekcije i savjete koje smo pokupili putem, a sada je vrijeme za konkretnije stvari.

MATEJ:
Proslavili smo prvi rođendan!!

MATEA:
Ja živim u svom mjehuriću optimizma, tako da moram reći da može. Svakako ne mislim da će biti lako samo se tako vratiti na staro, posebno nezavisnima. Kultura je puno toga nematerijalnog i to nam sada nedostaje; interakcija, razmjena, zajedništvo, svojevrstan bijeg od stvarnosti… Isto je tako i puno materijalnog i to je ono što će tek nedostajati. Što se ograničenog broja ljudi u publici tiče, nedostaje mi dvadesetminutno guranje do garderobe u potrazi za kaputom, gospodin koji glasno diše desno od mene i dvanaestogodišnjak koji blicem fotografira Ottelovu suprugu.

SEBASTIJAN:
Naravno, prostor za oporavak uvijek postoji, jedino je pitanje hoće li taj oporavak biti naporan ili jako naporan. Po svemu sudeći, bit će jako naporan, no vjerujem da će se na kraju sve vratiti u normalu. U prilog tome ide činjenica da se pojavilo i par efikasnih cjepiva koja će pomoći u vraćanju života u normalu. Ograničen broj ljudi u publici se za sada ne može izbjeći, tako da se ta odluka jednostavno mora poštovati.

MATEJ:
Može, naravno. Već se polako oporavlja iz nekog prikrajka. Kada je svijet stao, kultura je i dalje djelovala putem nekih drugih medija i neklasičnih formi koje su čovjeku služile kao nadomjestak prehrani dok se stanje ne normalizira. Mislim da je ograničen broj ljudi ispravna odluka za trenutnu situaciju, no jedva čekam puno kazalište.

MATEA:
Dobro funkcioniram pod pritiskom. Moja glavna i jedina tajna.

SEBASTIJAN:
S obzirom na to da nas kazalište zanima i da svakako izdvajamo vrijeme za predstave i slične događaje, nije nam problem izdvojiti još nekoliko sati našeg vremena za osmišljavanje, snimanje i montiranje intervjua. Faks je također dovoljno ležeran da bez problema izbalansiramo obveze i KLAP KLAP. Mislim da je najbolji savjet koji mogu dati ostalima taj da se ne ustručavaju kretati u svojim interesnim sferama, pokretati nove projekte i raditi na svojim idejama.

MATEJ:
Fakultet nam nije pretjerano zahtjevan, tako da sve stižemo na vrijeme.

MATEA:
Pratiti kako će se situacija razvijati i raditi koliko možemo.

SEBASTIJAN:
Ne želimo vam još ništa odati o našim planovima, no možemo vam reći da ćemo realizirati neke nove ideje i poraditi na starima.

MATEJ:
Veći dio sadržaja planiramo u trenutku prije premijera, tako da na neki način ovisimo o kazališnom repertoaru pomoću kojega kreiramo sadržaj.