LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Strip danas

Berin Tuzlić, impresivni strip-majstor: „Danas nema kritika jer su svi u strahu od diskreditiranja”

Prije dva tjedna bili smo dio izložbe stripa Berina Tuzlića održane u KIC-u, u Preradovićevoj ulici. Razgledavajući i čitajući neobičan i društveno vrlo kritičan strip „Strašila”, odlučili smo ovog iznimno zanimljivog strip-majstora upitati nekoliko pitanja.

Prije dva tjedna bili smo dio izložbe stripa Berina Tuzlića održane u KIC-u, u Preradovićevoj ulici. Razgledavajući i čitajući neobičan i društveno vrlo kritičan strip „Strašila”, odlučili smo ovog iznimno zanimljivog strip-majstora upitati nekoliko pitanja.

Prije dva tjedna bili smo dio izložbe stripa Berina Tuzlića održane u KIC-u, u Preradovićevoj ulici.

Razgledavajući i čitajući neobičan i društveno vrlo kritičan strip „Strašila”, odlučili smo ovog iznimno zanimljivog strip-majstora upitati nekoliko pitanja.

Na pitanje o tome tko je Berin Tuzlić, odgovara smijehom: – Ja sam!

Na samom početku razgovora pokazuje koliko je ustvari neopterećen svojim hvalevrijednim postignućima.

Rođen 1968. godine u Bosni i Hercegovini, Berin Tuzlić obrazuje se u području animacije, i to u rodnoj domovini te u Francuskoj, Kanadi, Danskoj i Hrvatskoj, a u konačnici i u Zagrebačkoj školi crtanog filma. U produkciji Croatie filma, 1996. godine radi na dugometražnom animiranom filmu „Šegrt Hlapić”. Za program PRIMN francuske Vlade za edukaciju u području vizualnih komunikacija, francuska televizija Arte odabire upravo Tuzlića, i to na osnovu već tada prepoznatih rezultata iz područja reklamne industrije, animacije i dizajna.

Nagrađen je prestižnim izdanjima, a valja istaknuti Zlatni dukat Ataturk za kreativni slogan „Yes, we are open” turskog Ministarstva kulture i turizma te za film „Sarajevo ne znam kad i ne znam gdje” za koji je osvojio 33 nagrade. Osim nagrade francuskog Ministarstva kulture, valja spomenuti i onu na Zagrebačkog filmskog festivala.

Otkriva da mu je ovo 59. strip-album te nastavlja o stripu: – Zanimljivo je da je strip „Strašila“ kratki art animirani film napravljen digitalnom painting-tehnikom. To je 2D animirani film koji je nacrtan, odnosno ništa – nikakve frameove, nikakve pozadine – nije preradilo računalo... Radi se o jednoj aktualnoj priči, i to pogotovo danas jer se ustvari radi o senzacionalizmu, odnosno o zloupotrebi senzacionalizma. Baš zbog toga što mediji, kako bi povećali rejting, od svega žele napraviti senzaciju.

Nastavlja: – Čak i da vani padne kiša, za njih je to senzacija (smijeh). U ovoj priči to je ispričano na jedan specifičan način – metaforom te deponijem od tih televizora, radioprijemnika i sve te tehnologije koja pomaže medijima da dođu do ljudi. U principu, glavni likovi su dječak i djevojčica koji se žele spasiti od tih strašila, međutim na kraju te priče opet ih spasi drugo strašilo. To je kao neka pouka same priče baš zbog ovog vremena u kojem mi danas živimo.

– Nama je bilo najgore baš zbog toga što nas je uvijek netko dolazio spasiti – i onda je to uvijek bio triger za manipulaciju. Napravi se taj jedan gubitak fokusa s onoga glavnog od onog što se ustvari dešava. Tako da je to, kad se sve zbroji i oduzme, neka priča koja govori o samouništenju. Ako u tom vremenu u kojem živimo ljudi nastave slušati medije, bit će tu svega (smijeh). – zaključuje Berin Tuzlić.

berin1
Berin Tuzlić na izložbi u KIC-u
 

Ipak na komentar o tome da su mediji ipak donijeli nešto dobro – ako ništa drugo, znanje o stripovima – kaže da je strip nastao prije interneta. Uvriježena mišljenja o tome da mladi danas slabo čitaju stripove ne smatra istinom: – Argumentirano mogu reći da je, pojavom tableta i drugih stvari, strip doživio svoje neko ponovno rođenje i da se, u dijelovima svijeta gdje je to sasvim normalno, u školu ide s tabletima. Imate, primjerice, ComiXology, najvećeg distributera stripa, koji je prošle godine zaradio 3 bilijarde. Mi donosimo odluke pod utjecajem tih medija jer kod nas toga nema. Uzmimo za primjer Hrvatsku, cijelu jednu odličnu scenu – Esada Ribića, Darka Macana, Igora Kordeja... Imate doista mnogo ljudi. Smogy Boy, jedan od mojih omiljenih stripova, i to baš djelo zagrebačkog autora Gorana Delića, u Francuskoj je napravio odličan uspjeh u svoje vrijeme, ali mislim da je to stvar tog informiranja, odnosno odvlačenja fokusa...

U posljednje vrijeme se često rade serije po stripovima, što Berin povezuje s Kerempuhom koji ima predstavu po Alanu Fordu. Kaže da je to baš odlično. Na komentar o tome da će ljudi prije pogledati film ili seriju nego otići kupiti i pročitati strip i kaže: – Budući da se u sistemu mora napraviti neka komunikacijska i kreativna strategija marketinga, mogu se isto tako napraviti i takve strategije za vraćanje čitanju stripova jer je mnogo velikih filmova napravljeno po stripu. Primjerice, kad se pojavio Matrix, najprije je bio strip; a da ne govorim uopće o većim hitovima kao što je, primjerice, Batman. Film Kum najprije je bio strip pa je napravljen film… Tarantino je cijelu svoju karijeru napravio na stripu, a zna se tko je Tarantino (smijeh). To su informacije koje ne znaju mnogi. Pored toga medijskog senzacionalizma, najveći problem je ta površnost, i to pogotovo kad imamo internet koji omogućuje da sve saznamo. Ako odete u Francusku, imate mnogo strip-trgovina koje prodaju i po tisuću naslova.

Na to što postoji manjak strip-trgovina kaže: – Mediji su i tu napravili dobar posao, pa su filmovi bili mnogo popularniji od stripova, ali ipak se radi o tom neznanju i površnosti jer znanje je moć.

Mogućnost da znanje ipak dođe iz medija, jer nekad je dovoljno čuti samo jednu riječ za kasnije dublje istraživanje, Berin komentira ističući to da su ljudi pročitali više mrežnih stranica nego knjiga, što smatra katastrofalnim: – Mi se uvijek zezamo u Sarajevu oko ovoga: postoje ti neki portali koji su vrlo popularni i možete točno prepoznati ljude koji čitaju samo to, a nisu pročitali nijednu knjigu, a kamoli neki strip. Premda i kod nas ima malo strip-trgovina, ali radi se o toj promociji – o tom sistemu koji bi to trebao približiti, a ustvari opet nema te svijesti. Recimo, kad sam bio u Japanu, u Mangi, saznao sam da postoje obrazovni predmeti koji su napravljeni po formi stripa, pa su tako svjesno napravljeni oni predmeti koje djeca baš i ne vole – primjerice, matematika. Djeca će, naravno, brže naučiti stripom. Ako želite nešto napraviti u nekoj oglašivačkoj kampanji, najlakše je to napraviti u obliku stripa i sve će biti jasno.

Granicu gdje završava satira, a počinje vrijeđanje, opisuje ovako: – Mislim da je najveći problem opet u neznanju… Satira po definiciji znači humoristična kritika koja ne smije biti uvredljiva. Problem nastaje zato što neki misle da se bave satirom, a zapravo vrijeđaju. Ja to nikad ne bih radio! Imam neke stripove, kao primjerice Fazonator, koji oblikuju mišljenje, ali ta satira ni u jednom trenutku nije uvredljiva. Radio sam seriju kratkih animiranih filmova „Sataraš“ s političarima Bosne i Hercegovine, ali nikad nije bilo uvreda – to je bila jedna inteligentna kritika. Mislim da i jest problem u tome što nema kritike, odnosno kritičari su danas u najvećem strahu jer ne smiju napisati kritiku. Netko će odmah platiti nekog novinara da ih diskreditiraju. Kad uzmemo u obzir događaje u Parizu, ispostavlja se da je to bila samo jedna ogromna marketinška kampanja. Naime, nakon tog užasnog događaja, koji ni u kojem slučaju ne odobravam, rezultat je bio 60 milijuna prodanih primjeraka, a časopis je do tog događaja prodavao oko 60 000 primjeraka. Kad se sve to zbroji i oduzme, treba o tome malo više razmišljati – treba čitati. Na kraju, dobro znamo koliko dobroga može donijeti čitanje, a još više čitanje na glas, koje je veoma bitno za komunikaciju. Strip je jedan odličan kanal komuniciranja i razvoja tih komunikacijskih vještina.

Na pitanje hoće li strip „Strašila“ dobiti nastavke u serijama, Berin odgovara: – Pojavila se neka ideja o nekoj interaktivnoj seriji. Radi se o videoigrici koja omogućava odabir puteva do različitih završetaka ili neka testna videoigrica koja određuje vaš karakter; ali trenutno nema nekih indicija za nekakve nastavke i seriju. Ne zato što nema tema – mi živimo u živopisnim sredinama. Međutim, ja mislim da je to više neka nezainteresiranost jer se radi o jednoj kritici… Približavanje te neke stvarnosti koje mi živimo na jedan SF… Ali ne znam, možda će se jednog dana ipak dogoditi to da se napravi neki serijal. Izdavač za Veliku Britaniju prvi je napravio 30 000 izdanja. Izašla su u trećem mjesecu i prodaja ide dobro, što znači da bi se taj projekt mogao i samofinancirati, čime bi se stvorilo još 10-ak priča koje stvarno nije teško smisliti jer živimo u vrlo živopisnom području – i Sarajevo i Zagreb (smijeh).

Kao neke od najboljih autora izdvaja Dubravka Matakovića: – Nekako je brutalnije kritizirao i stvarno je znao što radi – ne možete tako da netko vas tenkom, a vi njega kruhom. Zatim Igor Kordej jer su mi njegove priče zanimljive, metaforične i artistične. Bavi se drugim temama, ali njegove priče su današnje priče, odnosno ne bavi se pričama iz prošlosti. Diže mi se kosa na glavi od tih priča iz prošlosti i reciklaže – od tih nekih stripova vezanih uz neku blisku prošlost ili Drugi svjetski rat… To je neka čista politika i bavi se zbog nekog kontrolinga. Nema to nikakve poruke, nego želje da se iskontroliraju vaša mišljenja; ali kad imate te artistične stripove, svaki ima svoju priču – i isto je kao da čitate knjigu; a kad pogledate film, vidite da je to sve zatvoreno i da vas sve kanalizira. Meni su takvi stripovi najdraži, a da i ne govorim o Alanu Fordu… To je već teška povijest. (smijeh) Ja sam za te neke nove snage i nove priče jer ih stvarno ima mnogo. Dosadno mi je stalno pričati o istim temama.

Od svojih radova izdvaja Fazonatora koji je izašao taman u vrijeme prosvjeda u Sarajevu: – Taj strip-album zvao se „Sudbina je u vašim rukama”, a na naslovnici se vidi da taj Fazonator vrši malu nuždu u zahodu. Te sam stripove dijelio za vrijeme demonstracija i bila je odlična posjećenost. To se slučajno poklopilo, i to je jako inteligentan strip jer nema mnogo kompromisa, ali istovremeno je i satiričan strip koji nikoga ne vrijeđa. Kao što kaže sama riječ na njemačkom, fazonirati znači oblikovati, što znači da vam oblikuje mišljenja potičući vas na razmišljanje. U jednoj priči taj Fazonator dolazi kod svoje bake, u odijelu s komunističkom petokrakom, i kaže baki: 'Smrt fašizmu!', a ona mu odgovara: 'I tebi sinko!' Znači, priče koje potiču razmišljanje, a ne serviraju vam znanje. Volim taj sarkazam.

Ističe i film „Sarajevo ne znam kad i ne znam gdje” koji je napravio prije 3-4 godine: – To je art animirani film koji je dobio tri međunarodne nagrade. Posvećen je roditeljima koji djeci ne dozvoljavaju bezbrižno odrastanje. Na ovu temu postoji i crno-bijeli strip koji se sad prevodi na engleski jezik. Prošle godine napravio sam strip koji je bio na temu 100 godina od atentata – „Sarajevski atentat 2014”. Jer povijest nakon nekog vremena postane teška fikcija: onome koji nije u to vrijeme živio može se reći što se god želi. Onda je tu napravljena jedna priča između Charlieja Chaplina i Gavrila Principa, koja je ustvari izmišljena priča o tome da sve heroje pojede revolucija. Na toj izložbi izvodio sam i performans u skladu s pričom. To je popratilo 40 medija. Bilo je baš odlično.

kolovozu izlazi novi komičan strip s junakom jačim i od Kapetana Amerike – Junfermanom.

Pozdravili smo se s Berinom te mu poželjeli uspjeh u nastavku rada. Stripove Berina Tuzlića možete kupiti na službenoj mrežnoj stranici te na službenim mrežnim stranicama knjižare stripova „AC” u Sarajevu.