Otvara se rasprava o pokušajima i improvizacijama u reformi obrazovanja

– Doktorand je na Poslijediplomskom doktorskom studiju filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njegovi istraživački interesi obuhvaćaju filozofiju povijesti te teme iz suvremene filozofije i kritičke teorije. – dodaju.

– Radi u Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, a trenutno je i ravnatelj Instituta. Cijeli svoj znanstveni rad posvetio je istraživanju i unaprjeđivanju obrazovanja u Hrvatskoj, a bio je i voditelj Cjelovite kurikularne reforme od 2015. do 2016. – podsjećaju organizatori.

– Trenutno je zaposlen u organizaciji civilnog društva Dkolektiv – organizacija za društveni razvoj (nekadašnji Volonterski centar Osijek). U stručnom je radu najviše uključen u stvaranje ljudskopravaških i mirovnjačkih metodičkih sadržaja za nastavnike povijesti, promicanje kvalitetnog uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja u formalno obrazovanje te promicanje aktivizma mladih. – napominju s FFOS-a.

– Po završetku studija prava radila je kao odvjetnički vježbenik pa kao odvjetnica i tada se dosta bavila mirnim rješavanjem sporova te radnim pravom. Nakon karijere u pravu zaposlila se u Sindikatu hrvatskih učitelja kao glavna tajnica. U Sindikatu rukovodi Tajništvom Sindikata, organizira, planira, prati i kontrolira rad Tajništva, provodi odluke raznih tijela Sindikata, koordinira rad područnih ureda, predlaže razne akte važne za djelovanje Sindikata, pruža pravne savjete i pravnu pomoć članovima Sindikata. – kažu organizatori.

– Reforme obrazovanja u Hrvatskoj možemo pratiti kroz proteklih četrdesetak godina. Je li ijedna od tih reformi dovršena? Čini se kako se nakon nekog vremena obrazovni sustav uvijek vraćao u prvobitno stanje uz tek poneke tehničke izmjene, ovisno o aktualnoj strukturi upravljačkog aparata u zemlji. Kada je prije četrdesetak godina u tadašnjoj SR Hrvatskoj započela reforma obrazovanja, većina zapadnih, a posebno skandinavskih zemalja, također je prolazila kroz reformske procese svojih obrazovnih sustava. Rezultati koje su ostvarili nešto je o čemu i danas mnogi pričaju, prije svega o tzv. skandinavskom modelu kao primjeru uspješno realiziranih reformi. Usto ne smijemo zaboraviti ni azijske modele koji se teško uklapaju u geopolitički i kulturološki kontekst Hrvatske, stoga se rijetko tko poziva na njih iako su gotovo jednako uspješni kao i skandinavski ako gledamo rezultate PISA-testova. Kako danas, naročito nakon COVID-19-krize, organizirati obrazovni sustav? Je li škola kao institucija izgubila svoj društveni utjecaj? Možemo li govovoriti o konkretnim kompetencijama nužnim za budućnost ili je u pitanju teško predvidljivi, promjenjivi fenomen? Koja je suvremena uloga javnog obrazovanja? To su samo neka od pitanja na koja će se pokušati dati odgovor tijekom tribine.