Taje li profesori likovnih akademija studentima istinu o budućnosti?

Likovni umjetnici još su uvijek u očima drugih elitni pripadnici društva. No, oni sami znaju da više to nije realno tako jer za život je primaran novac, a ne umjetnost. Današnji likovnjaci nisu više povlašteni – često ne nalaze posao koji će im omogućiti redovita mjesečna primanja, a i mirovine su male. Doduše, riječ je o samostalnim likovnim umjetnicima. Suprotno njima, profesori likovnih akademija primaju velike plaće i cijenjeni su kao umjetnici.

Ovakvu situaciju u svojoj polemici opisuje samostalna likovna umjetnica i predsjednica strukovne udruge HDLU Zagreb Krešimira Gojanović. U njezinom tekstu primjećuje se netrpeljivost prema profesorima akademija. 

Prema njenim riječima opozicija između slobodnih umjetnika i profesora akademija velika je premda su svi završili isti studij. Profesorska mjesta na akademijama većinom su popunjena, kao i učiteljska mjesta, koja se s godinama još i smanjuju. Zato je većina studenata koji završe neku od likovnih akademija osuđena postati samostalnim umjetnicima. Oni koji su to već postali i našli se u teškom položaju tvrde da se studentima na akademijama ne govori istina.

Krešimira Gojanović, samostalna likovna umjetnica, u svojoj polemici ističe da likovne akademije svake godine upisuju velik broj studenata ne razmišljajući o mladim ljudima koji će nakon studija završiti kao siromašni samostalni umjetnici. Međutim, novi dekan Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu Tomislav Buntak, koji je ujedno predsjednik HDLU-a, kojeg Gojanović također proziva, tvrdi posve suprotno:

– Kolege, a i ja osobno, upozoravamo ih na teškoće te im govorimo da je jedini sigurniji način da to prežive puno rada i stjecanje različitih znanja iz našeg područja koje mogu upotrijebiti, a za koje ostali koji ne završavaju akademiju nemaju mogućnost savladavanja. Upozoravamo ih da samo predan i uporan rad donosi rezultate. – ističe dekan ALU-a.

Profesor Buntak navodi da je manjak truda i angažmana studenata razlog nezaposlenosti novopečenih likovnih umjetnika. Stoga je pogled na budućnost pesimističan za one koji ne ulažu dovoljno ambicije i nisu spremni za rad. Suprotno, studenti koji se ističu marljivošću uvijek se rado potiču i prihvaćaju za suradnju.

– Što mislite tko gura studente, posebno one koji se ističu radom na početku karijere, ponajviše profesori, i mene su pogurnuli moji profesori. Cijeni se i očekuje rad. Naravno da je teško, pa svugdje je teško, posebno kod nas. – kazao je dekan.

Gojanović profesorima s akademija zamjera i nespremnost na suradnju s kolegama izvan akademije. Uz to, izložbeni prostori češće se iznajmljuju profesorima, pa tako oni na neki način uzimaju posao samostalnim umjetnicima. No, dekan ALU-a svojim odgovorom opovrgava tu tvrdnju i govori o dobrom odnosu profesora i samostalnih likovnih umjetnika:

– Neki su profesori bili samostalni umjetnici prije nego što su postali profesori, kako bismo ih doživljavali nego kao kolege umjetnike. Naravno da surađuju s njima, s nekima više, s nekima manje, ovisi o projektima, interesima, generaciji i prijateljstvu. Nema govora o bilo kakvom nepoštovanju. – naglasio je Buntak.

Kao i u svakom poslu i području djelovanja pogled na situaciju subjektivan je. Ono što objektivno vidimo je da nisu studenti likovnih akademija jedini koji se nalaze u teškom položaju u vezi s budućnošću svoje karijere. No, kao što je dekan Buntak naglasio za studente akademija, nada je u predanosti radu i stvaranju kolegijalne svijesti, a ne u razlikama i sukobima među kolegama.