LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Ispovijest 21-godišnjakinje

Studentica koja je patila od anksioznosti i depresije: profesor mi je govorio da se ubijem

Danas sretna studentica Andriana Baćurin s nepunih je 17 godina ušla u začarani krug depresije i anksioznog poremećaja. Iz njega se uspješno izvukla, a otkrila nam je i kako.

Danas sretna studentica Andriana Baćurin s nepunih je 17 godina ušla u začarani krug depresije i anksioznog poremećaja. Iz njega se uspješno izvukla, a otkrila nam je i kako.

Današnje društvo ne poznaje težinu modernih bolesti, a iste su predmet ismijavanja, tvrdi Andriana Baćurin, studentica 3. godine koja je sa svojih 17 godina bolovala od anksioznosti i depresije, iz čega se uspješno izvukla. Kako bi izrekla ono za što smatra da bi se trebalo čuti te kako bi pomogla mladim ljudima koji se nalaze ili će se tek naći u situacijama koje je ona proživjela, podijelila je s nama svoju priču koju u cijelosti prenosimo.

– Zauvijek će mi u srcu ostati urezana jesen 2014. godina. S nepunih 17 godina ušla sam u začarani krug depresije i anksioznog poremećaja. Bez pitanja i povoda. Bez pozivnice na party koji je trajao gotovo više od pola godine Izostala sam cijelo polugodište. Suočavala se s komentarima poput „Ma ona je luda.“, „Sigurno je trudna.“ ili pak „Lijena je i glumi damu.“. Do navedene godine, depresija i anksioznost bili su mi potpuno strani pojmovi. Kako je izgledao jedan dan u borbi s ponovnim povratkom u normalan život? Krenula bih se spremiti za školu. Odjenula i uzela potrebne stvari. Došla do kućnog praga i najednom stop. Nagla nervoza, valovi hladnoće i vrućine, bolovi u trbuhu, gušenje, trese se cijelo tijelo, suze teku same od sebe i odjednom sve ti je samo crna slika. Osjećaj umiranja. Nema te. Toneš. Vratila bih se natrag u kuću ne znajući se što se sa mnom zbiva. Prestala sam vjerovati da će za mene svanuti novo jutro. Prolazili su dani i dani u bolovima i plaču za kojeg doista nisam imala razlog. Bila sam hospitalizirana nekoliko dana, a nalazi su pokazali da sam potpuno zdrava. No, što se zapravo događa sa mnom ako je sve u najboljem redu? Tri su tjedna prošla otkako nisam pojela ništa osim banane, jer bih sve ostalo odmah povraćala. Pretvorila sam se u uplakanog kostura koji ne zna gdje je izgubio kompas života. Nisam odbila stručnu pomoć. Moja je obitelj odmah odlučila odvesti me k privatnom psihijatru. Večer nakon prvog susreta prvi sam se put nakon tjedana bitke najela kako Bog zapovijeda. No, uslijedili su dani borbe i pronalaženja izlaska iz začaranog kruga. Napadaji panike dolazili su iznenadno i s velikim intenzitetom nakon kojih bih bila posve iscrpljena. S napadajima došla je i prijateljica depresija. Velika je razlika između „lošeg dana“ i „dijagnosticirane depresije“. Period u kojem nisam jela, u kojem me apsolutno ništa nije veselilo i u kojem sam konstantno plakala zove se depresijom. Odlučila sam zauvijek reći zbogom lošim danima i poljuljanim emocijama. Iako sam se nakon pola godine vratila u školu, doživljavala prijetnje profesora s riječima „Baci se kroz prozor i ubij se!“, slušala odvratne riječi i zapažala čudne poglede, izborila sam se. Završila sam razred s ocjenom vrlo dobar i bez ijednog popravka. Mama se šali da sam im tada svima začepila usta jer sam se vratila još jača. Promijenila sam način razmišljanja iz temelja i nikad, baš nikad nisam odbacivala stručnu pomoć i pomoć bližnjih. Sretna sam što nisam osjećala sramotu što se nalazim u takvom stanju. Sretna sam što sam usprkos sjedenju na hladnim kupaonskim pločicama i gledanju u jednu točku uspjela pronaći put. Prvenstveno sam prestala uzimati sve k srcu. Emocije su te koje osobe s natprosječnim kvocijentom emocionalne inteligencije pojedu, a onda se dogode anksioznost i depresija. U takvim situacijama potrebno je činiti stvari koje dosad nisi činio. Od osobe koja je u pet godina znala pročitati jednu knjigu, postala sam osobom koja je gutala knjige. Svoj sam mir pronalazila u tekstovima poznatih doktora, a zatim i u svojoj najvećoj ljubavi – nogometu. Iako jedina ženska osoba u nogometnom klubu u kojem sam odrasla, nikada nisam prestajala živjeti svoje snove. Na putu do uspjeha izgubila sam mnoge osobe koje sam smatrala prijateljima. Susretala se s preprekama koje su obilježile moj život, ali nikada nisam prestajala vjerovati u sebe niti mijenjala svoju osobnost i način života kako bih se svidjela drugima. Vrata se zatvore. Ključ se izgubi. Prošli se dani nikad ne vrate. Sjećanja ostaju. Lijepa, vedra, ponosna, kao i ona tužna, uplakana i zastrašujuća. Sve dok planiramo život, isti se već sada događa. Svijet je prepun prepreka, ali ništa se ne događa slučajno. Depresija i anksioznost bile su pouka da zauvijek budem zahvalna. Na onim ljudima koji su me spontanim scenarijima činili sretnom. Na onim koje je nebo poželjelo, a bili su dijelom moje duše. Pisali su kazališne komedije u kojima sam imala ulogu života. Činili su i čine moj život vrijednim i sretnim. Nije važno koliko nešto traje već koliko je nešto dobro. Godinama si uvjeren kako dišeš pored ljudi koji bi dali za tebe posljednji atom svoje snage, a onda? Onda se jednostavno dogodi život. Tiho na prstima odlaze iz tvog života. Kroje mjesta novim licima koji su nekako uvijek bili tu, ali nikad im nisi pružio ruku. Shvatiš da nisi rođen da se uklapaš nego da se ističeš. Pamtit ću riječi koje su mi nedugo bile upućene: „Netko će biti sretan zbog onog što činiš. Netko će biti ljubomoran. Nekom će biti svejedno.“. I sve su reakcije ispravne. Neke ti donose sreću, neke vjeru u bolje sutra, a neke tugu i nemir. Osmijeh ne znači uvijek sreću. Suze ne znače uvijek tugu. Bila sam tiha u događajima i baš zbog toga su oni postali najveći. Uvijek je potrebno dio svojih želja ostaviti duboko u sebi. Čim ih manje lica zna, veća je vjerojatnost da će se iste ostvariti. Klišejske slike u kojima većina ponavlja iste pokrete postaje živi otrov. Stavim ruku na srce i osjetim mir i veliko zadovoljstvo. Sreću, jer imam obitelj koja mi nikada nije okrenula leđa, prijatelje koji me zagrle i prilike koje mi donosi svaki dan. Prilike koje su potvrdile da uvijek, ali baš uvijek netko prati tvoj rad, a nebo pamti i obećava. Ponekad stani na loptu, ali ako govoriš, neka onda riječi budu vrednije od tvoje šutnje. Danas, u 21. godini života, završavam 3. godinu studija ugostiteljstva, aktivna sam na području nogometa, ambasadorica tvrtke s elektronskim uređajima te pomažem osobama koje se susreću s mojim dragim prijateljicama – depresijom i anksioznošću.

FOTO: PIXABAY