Intervju s Rinom Mašićem – novim europskim prvakom u obaranju ruke

Na ovogodišnjem Europskom prvenstvu u obaranju ruke, održanom u Vilniusu, hrvatska reprezentacija ostvarila je fantastičan uspjeh. Od čak jedanaest medalja, svakako vrijedi izdvojiti uspjeh Rina Mašića, koji je dobio titulu europskog juniorskog prvaka na obje ruke. Razgovarali smo s Rinom te nam je rekao sve o ovom odličnom rezultatu, sebi i sportu kojim se bavi.

Upravo si osvojio europsko prvenstvo, i to u obje ruke – to je posebno dostignuće jer se ljudi u tom sportu obično natječu samo na jednu ruku. Možeš li reći par riječi o prvenstvu, jesi li zadovoljan i kako je to izgledalo?
Ne znam kako inače izgleda to prvenstvo jer mi je ovo bilo prvo, tako da mi je bilo normalno s koronom i svim mjerama. Navodno su inače ta prvenstva puno veća i ima preko dvije tisuće natjecatelja i puno se duže održava, ali ja sam jako zadovoljan s ovim i uspjeli smo pratiti sve mjere. Tako da nije bilo nikakvih problema s koronom i nitko se nije zarazio, organizator je odlično napravio svoj posao i sve je super prošlo.

A koliko je ove godine bilo natjecatelja?
Nešto manje od tisuću.

To je i dalje impresivna konkurencija. Možeš li nam reći kako si se počeo baviti obaranjem ruke, što te privuklo tom sportu?
Počeo sam se baviti obaranjem ruku jer je to već obiteljski sport i moja obitelj ima povijest u njemu, to mi je bio veliki interes i onda sam se i sam počeo njime baviti. S 14 godina je došao moj trener i mentor Andrija Šimić, on me upoznao sa sportom puno dublje i dao mi je plan treninga. Onda sam ih počeo raditi, s puno volje i stpljenja. Čim sam počeo vidjeti rezultate, to me guralo da idem dalje i sad sam tu.

Budući da si u tom sportu došao najdalje od svoje obitelji, možeš li navesti neke svoje prethodne uspjehe? Kako ti ide u zadnje vrijeme?
U desetom mjesecu su se održala tri natjecanja u Mađarskoj, u Gyoru se održao svjetski kup i tamo sam u kategoriji juniora i seniora osvojio zlatnu medalju na obje ruke – dakle, četiri zlata. Tjedan dana nakon toga se i u Poreču održao svjetski kup, i tamo sam osvojio pet zlatnih medalja u juniorima, seniorima i u apsolutnoj kategoriji.

Što je apsolutna kategorija?
To je osam najjačih obarača iz svih dobnih i težinskih kategorija koji se bore za apsolutnog prvaka. Ne miješaju se samo spolovi, dakle podijeljeno je na osam natjecatelja i osam natjecateljica.

Mora da je osjećaj divan. Možeš li opisati kako izgleda jedan tvoj dan – kakva prehrana i trening su potrebni za takav sport?
Trenutno nemam neku posebnu prehranu, ali dok sam skidao kilograme za kategoriju za državno prvenstvo striktno sam jeo više proteina, a manje ugljikohidrata i masti. Ujutro bih pojeo pet-šest jaja, popodne meso s rižom i za večeru posni sir i druge namirnice bogate proteinima.

Kako izgleda trening ― radiš li češće vježbe snage ili neki drugi tip vježbi?
Samo snaga. Nema nikakve hipertrofije mišića kao kod bodybuildera, radi se samo snaga uvijek i svaki dan. Dakle, malo ponavljanja s velikom kilažom. Onda se od toga dalje gradi.

Budući da si u trećem razredu srednje, u kategoriji juniora, kako uspijevaš uskladiti druge obveze s treningom? Bude li teško ili se uspijevaš organizirati?
Zapravo uspijevam jako lagano. Mislim da svatko može sve uklopiti s treningom, samo se treba dobro organizirati. Ja sam to uspio i našao sam vrijeme u kojem učim i termin u kojem idem na treninge. Samo se treba potruditi i posvetiti sportu i onda se sve može postići.

Dakle, do volje je. U koju srednju školu ideš i kamo planiraš dalje?
U srednjoj strukovnoj školi u Gospiću, tehničar za računarstvo. Dalje planiram upisati Kineziološki fakultet.

A kakvo je danas stanje s obaranjem ruke u Hrvatskoj, imaju li ljudi neku svijest o tome u profesionalnom smislu ili smatraju kafanskim sportom?
Nisam potpuno siguran, ali imamo prilično dobru reprezentaciju i definitivno smo dobri konkurenti u Europi i svijetu. Unatoč tome mislim da je sport shvaćen neozbiljno, kao da je više za birtiju. Svejedno, mislim da će se s vremenom proširiti i da će ljudi shvatiti da je to pravi sport i da se može napraviti puno više od toga.

Ti si ipak sada ambasador tog sporta u Hrvatskoj. Što se može napraviti, kako se reprezentacija može bolje promovirati?
To je teško jer ljudima taj sport nije zanimljiv za gledati – ima puno pravila i sve se hoće pravedno održati. Dugo treba da se naprave uvjeti i to jednostavno ljudima nije zanimljivo. Zato treba uložiti truda i imati strpljenja da se razumije sport i zašto se sve radi baš tako kako se radi. Onda se može steći zanimanje za njega.

I sad ono užasno pitanje za svaki sport u Hrvatskoj – može li se živjeti od obaranja ruke ovdje?
Teško. Ali, nadam se da će se to uskoro promijeniti. Sada se može imati prihod od toga, ali teško preživjeti.

A kakvo je stanje u odnosu na druge zemlje? Bolje ili lošije?
Mi smo pri dnu. Nismo ni u sredini, ali ipak nismo ni najgori.

Dakle, ima dosta prostora za napredak. Nakon europskog prvenstva, kakve su ti daljnje ambicije? Pucaš li na svjetsko?
Dalje planiram samo gurati i ciljam visoko. Želim biti najbolji što mogu, ciljam jednog dana biti svjetski prvak u seniorskoj kategoriji – to je titula koju želim. Vidjet ćemo hoću li biti juniorski svjetski prvak kad se održi svjetsko prvenstvo 24. 11. – to bi mi bila fantastična titula, ali vidjet ćemo. To je do mene i do vremena, treba puno pripreme za to.

Rekao si da ćeš upisati Kineziološki fakutet. Misliš li da ćeš i dalje uspjeti sve uskladiti, plan zvuči jako ambiciozno?
Mislim da sve mogu ukomponirati bez previše problema, a moj cilj je i dalje promovirati sport i pokušati što više ljudi uključiti u njega. Mislim da je KIF dobar početak za to.

Veliki broj ljudi boji se obaranja ruku zbog potencijalnih ozljeda, koliko su one česte i kako ih se može izbjeći?
Ozljede su zapravo dosta rijetke, a može ih se izbjeći jednostavnim učenjem tehnike koja prevenira ozbiljne povrede kao što je lom ruke. Treba samo potražiti po internetu, recimo na YouTubeu – to je osnova tog sporta, nakon koje se može obarati ruka bez ikakvih briga.

Tko se sve može priključiti ovom sportu?
Stvarno svatko, ljudi svake dobne skupine i oba spola, a pristupačan je i osobama s invaliditetom. Obaranje ruke se adaptira za sve skupine ljudi, što je odlično jer svi mogu sudjelovati i iskusiti kako je to fantastičan sport.

Za kraj, imaš li neku poruku za nekoga koga zanima ovaj sport i želi se priključiti?
Samo nemoj odustati. Rezultati će doći s vremenom, treba imati jako puno strpljenja, ali ne treba odustati ni pod koju cijenu, nego samo nastaviti trenirati bez straha od poraza. To je dio sporta koji te čini boljim i treba proći kroz njega. Jednom kad probiješ led, shvatit ćeš da moraš nastaviti trenirati bez odustajanja.