Zašto Hrvatska nije Njemačka

Njemačka. Nakon mojih pohoda u Rumunjsku, Tursku, Grčku i slične zemlje, obznana roditeljima vijesti da idem u neku zapadnu zemlju na Erasmus, izazvala je opće oduševljenje. Prvo, ipak je to Njemačka. Svi idu tamo, još k tome idem u Stuttgart, koji je gotovo hrvatski grad. Drugo, nema presjedanja, nego postoji izravna linija Osijek – Stuttgart, što je, nakon mojih dogodovština s presjedanjima do Rumunjske, maknulo veliki kamen sa srca moje mame (ali to je priča za neku drugu kolumnu). Treće, sa mnom će biti i kolegica s faksa koja je primljena na isti smjer i isti faks pa neću biti „sama“. Nije moglo bolje. Karta kupljena, stvari spakirane (jedva, ali uspjela sam), dokumenti pripremljeni, još samo izdržati 14 sati vožnje do Stuttgarta. Ali nakon dva dana vožnje do Grčke, a par mjeseci nakon toga i do Istanbula, ovo je bilo ništa.

Prvi tjedan bio je većinom sređivanje papirologije i upoznavanje sa zgradom faksa, Hochscule der Medien. Bolje rečeno, sa tri zgrade faksa. Vlastita radijska postaja sa stalnim emitiranjem programa, pogonom za print svih formata, televizijskim studijem iz kojega se emitira program na YouTube kanal, prostorijom sa svom opremom za snimanje (od dronova i reflektora do kamera i sve popratne opreme koju bez problema mogu koristiti svi studenti), nekoliko prostorija opremljenih isključivo Macovima, knjižnica na dva kata, časopisi i novine koje uređuju studenti i dostupni su besplatno na određenim mjestima po cijelom kampusu... Malo je reći da mom oduševljenju nije bilo kraja. Uz to, nismo imali ni jedan pisani/usmeni ispit, nego nam je ispit iz svakoga predmeta bio praktične naravi, npr. obrada studija slučaja, snimanje videoprodukcije, razvoj poslovnoga plana za širenje medijskih kompanija... I to nije bilo zato što smo studenti na razmjeni, nego je to kod njih normalno.

Hochschule der Medien, Stuttgart, FOTO: Ivona Mikić

Prvu godinu studija rade teoriju i pišu „normalne“ ispite, drugu godinu rade samo praktične stvari i projekte, a u trećoj godini jedan semestar moraju odraditi obveznu stručnu praksu, a zatim drugi semestar imaju za pisanje završnoga rada. Gotovo su svi studenti zadovoljni tim sustavom, što je logično jer, umjesto naših tri/pet godina teorije, oni već na preddiplomskom dobiju više hands on iskustva nego naši studenti za cijelo vrijeme studiranja. Da se razumijemo, ne treba nam se dati sve na pladnju, ali njemački sustav ima jak sustav potpore studentima te ih potiče da se uključe u što više izvannastavnih aktivnosti i steknu što više praktičnoga iskustva. A potpora studentima stiže i od profesora, koji su zapravo na predavanju i gotovo nitko od njih nema asistenta, već sami održavaju nastavu. Isto tako, veliki broj profesora nije tamo doživotno, nego su to ljudi koji, ili sa strane imaju svoju vlastitu tvrtku, ili rade u korporacijama, ili imaju pravo iskustvo koje nam može uvelike pomoći i dijele sa studentima i dobra i loša iskustva.

I onda, nakon takvoga iskustva, dođem na svoj faks koji zaista volim, ali ne mogu zanemariti činjenicu da ne iskorištava svoj puni potencijal. Jasno mi je da nismo Njemačka, da nemamo financijskih sredstava, da je situacija loša, da se svatko snalazi sâm, ali ne mogu razumjeti da studijski program nekih naših učilišta kasni za potrebama na tržištu nekoliko godina/desetljeća, da radionice znače pisanje seminara, da profesori kažu Ma joooooj, tu ima puno posla, teško da bi mogli dobiti ikakva sredstva od EU-a, možda kroz neke projekte, ali tko će ih pisati.... Mi. Mi ćemo ih pisati.  Ako to bude značilo da ćemo pridonijeti razvoju našeg faksa/sveučilišta, da će nam to omogućiti bolji uvid u ono što studiramo i pružiti nam priliku da nešto napravimo sami, vjerujem da bi se veliki broj studenata uključio svojim idejama, a odbijam vjerovati i da ne postoji nitko na cijelom sveučilištu tko nam ne bi mogao pomoći u ispnjavanju silnih obrazaca i papirologije vezane uz prijavu projekata.

I ne raste u Njemačkoj novac na drveću, imaju i oni svojih problema. Razvijeniji jesu, plaće su veće (kao i životni standard; npr.: zbog privatizacije zdravstva, veliki broj građana trebao bi izdvojiti oko 700 (riječima: SEDAMSTO) eura mjesečno na zdravstveno osiguranje, što je razlog zašto ogroman broj ljudi nema zdravstveno osiguranje), ali nije došao/la (ubaci ime bilo kojeg političara/ke), raširio/la ruke i rekao/la: Od sada će u Njemačkoj vladati prosperitet, sreća, bogatstvo i sloga, svi će biti zaposleni, imati velike plaće, plaćeni godišnji i uživati. Studenti tamo bore se i rukama i nogama da se uključe u što više aktivnosti, da sudjeluju u odlukama (od broja studenata koji su došli glasovati na izbore za Studentski zbor gotovo nismo mogli proći kroz atrij faksa), da se njihov glas čuje.

Čim sjednete u (pun) bus za Hrvatsku čujete zašto nikada nećemo biti kao Njemačka i zašto, koliko god se mi trudili svrstati u Srednju Europu i dokazati svima da nismo Balkanci, ipak (još uvijek) ondje pripadamo. Svi su umorni od života jer gotovo nikada nisu radili ono što vole. Nitko ne vjeruje u promjenu, ali što je najvažnije, čekaju na druge da promijene stvari za njih. Dok god su nam upisi/posao preko veze normalna stvar, učlanjujemo se u stranku jer nam je to prečica do nečega, ne ulažemo u sebe, radimo sve samo i isključivo zbog neke materijalne koristi, dokle god se mirimo s činjenicom da ne možemo ništa promijeniti i dokle god ne koristimo prilike jer sami sebe unaprijed osudimo na propast, tražit će se karta više i za Irsku, i za Njemačku, i za Kanadu i bilo koju drugu razvijeniju zemlju.

Zaključak ove (pre)dugačke kolumne jest: nismo ni mi svi ludi, naravno. Ako ne bude posla, velika je vjerojatnost da ćemo otići van trbuhom za kruhom. Ali ne mora biti tako. Stvari se mogu promijeniti, ali ne treba čekati druge da naprave to za nas. Svatko od nas može napraviti nešto za bolje sutra. Reci NE ultimatumu da se moraš učlaniti u stranku ako želiš posao, iako si najbolji kandidat. Idi do profesora ili asistenta za kojeg znaš da je na strani studenata i predloži mu ideju za neki novi projekt na faksu. Pročitaj koji izborni program (barem će toga sada biti, svi će htjeti u fotelje), pogledaj dobre i loše strane i izađi na izbore. Uključi se u neku studentsku udrugu. Prijavi se na case study natjecanje. Napiši mail nekoliko tvrtki/agencija koje ti se sviđaju i pitaj ih možeš li kod njih odraditi (volontersku) praksu jer ti ono što radiš na faksu nije dovoljno i želiš znati više. Prijavi se na ERASMUS i odradi semestar ili praksu negdje vani i vidi hoće li ti se tamo više svidjeti. Piši blog i tamo dijeli svoja mišljenja. Koliko god to otrcano zvučalo, budi promjena i ne daj da ti Božo/Kolinda/Tomo/Zoki/roditelji/baka/... upravljaju životom.