LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
T. V.

Za koga se igra nogomet?

Emocije i ljubav nešto je što treba divljati, što treba imati svoje padove i uspone, euforiju i depresiju. I da, radije ću gledati Slaven Belupo – Hajduk, čiji se igrači muče s osnovnim elementima nogometa kao što je to dupli pas, nego neku Superligu u kojoj će derbiji biti konstanta i standard. 

Emocije i ljubav nešto je što treba divljati, što treba imati svoje padove i uspone, euforiju i depresiju. I da, radije ću gledati Slaven Belupo – Hajduk, čiji se igrači muče s osnovnim elementima nogometa kao što je to dupli pas, nego neku Superligu u kojoj će derbiji biti konstanta i standard. 

Prije kojih desetak dana sišao sam do košarkaškog igrališta koje se nalazi u neposrednoj blizini moje zgrade. Ondje je bio samo jedan dečko pa je logičan slijed događaja bio hakl 1 na 1. Dečko je 2004. godište, šest godina mlađi od mene. To mi nije pomoglo da ne opere pod sa mnom. Doduše, košarka je sport koji definitivno ne spada u aktivnosti u kojima mogu pružiti partiju za pamćenje, pa nakon doživljenog debakla nisam mogao ništa osim krenuti prodavati klasičnu priču sportaša koji bi bio najbolji da nije bilo cuge, cigareta i ozljeda.  

Uz to, iskoristio sam autoritet stečen na račun godina, pa sam podijelio stereotipne izjave iz kolekcije svoje verbalne lepeze poput samo nemoj početi pušiti i ostani vjeran sportu, jer ta ekipa koja sad pije za pet, šest godina više neće biti kul curama. Dečko vrhunski igra košarku, ne puši, a alkohol mu nije fin pa ga ne pije. Trenira, ali ne misli ostati u košarci jer misli da se od toga ne može živjeti, što mi je potkrijepio primjerom primanja profesionalnih igrača u Hrvatskoj koji igraju za 4000 kuna na mjesec. 

Ohrabrio sam ga još jednom na odlasku i otišao, ne pomislivši da će mi uskoro upravo to iskustvo poslužiti kao uvod u priču o stvarnoj temi ove kolumne, a to je nogometna Superliga koja je šamarčina za apsolutno svakog nogometnog entuzijasta. 


Nogomet, ljubav koja ne može proć' 


Moram vas odmah upozoriti – racionalnost i objektivnost sam, što se ove kolumne tiče, ostavio doma. Kako biti objektivan u vezi nečega što ti je obilježilo adolescenciju, uz što si odrastao i preko čega si stekao prijatelje koji su dobrano nadživjeli tvoju nogometnu karijeru? Zapravo, oko toga ne želim biti objektivan. Nogomet mi je pružio tolike radosti da bi bilo uzaludno o tome i krenuti pisati, jer jednostavno jedna kolumna nije dovoljna da u nju stanu sve emocije prilikom postignutih golova, osjećaj ljudi na tribinama koji se raduju tvom golu, slavlje sa suigračima nakon utakmica, ali i poraza koji su me naučili gubiti i čestitati boljemu od sebe.  

Nisam bio Modrić, Xavi ni Kaka – naime, igrao sam u nižim ligama, gdje prizori očito pretilog beka, trenera s čačkalicom u ustima i blatne lokve na travnjaku nisu nesvakidašnje scene. Prisjećajući se treninga i utakmica, kroz tih dvanaest godina kultiviram misli o putovanju kroz vrijeme, odnosno maštanja o povratku u ta vremena koja su s moje strane do sada premazane patinom i pohranjene u emocionalnu riznicu u koju često posežem s obzirom na to da sam svakodnevno u kontaktu s nekima od bivših suigrača.  

Osim toga, pratim nogomet. S obzirom na to da sam se razgolitio i dobrano kompromitirao svoju objektivnost već do ovog trenutka, potonut ću još dublje priznanjem kako sam veliki navijač Hajduka, kluba slavne povijesti koji zadnjih 16 godina nije osvojio prvenstvo. Zadnji put kada mu je to uspjelo, ja sam upisivao prvi razred osnovne škole, a  na  travnjacima HNL-a nogometne lekcije dijelio je Niko Kranjčar, igrač svoje vrste, romantičar s loptom, jedan od onih kojih se svaki nogometni fan prisjeća s nostalgijom. 

Sjećate li se ovih zlatnih pravila nogometa kada smo bili djeca? Najvažnije je bilo čija je lopta


 

Glava u balunu 


Siguran sam da većina vas koji ovo čitaju nisu objektivni u vezi nogometa. Imate klub za koji navijate, najdražeg igrača i najdražu utakmicu svih vremena. Nogometna smo nacija u kojoj baba od 97 godina zna tko je Luka Modrić, a za vrijeme nogometnih prvenstava imamo barem četiri milijuna izbornika od kojih svaki ima ideju bi li trebao igrati Kovačić ili Vlašić, hoćemo li istrčati u 4-4-2 ili 4-2-3-1 s Petkovićem u špici koji će glavom pospremati Perišićeve i Rebićeve ubačaje.  

Koherentnost, slogu i euforiju kod nas ništa ne postiže kao nogomet. Naposljetku, najmanja smo zemlja nakon Urugvaja koja je bila u finalu svjetskog prvenstva s tim da je Urugvaju to pošlo za nogom tek nešto iza Drugog svjetskog rata, 1950. godine. 

Realno – jedanaest muškaraca u dvadesetim i tridesetim godinama trči dobro kultiviranim travnjakom ganjajući loptu te su za to basnoslovno plaćeni. Navodno to rade zbog navijača, onih koji vole nogomet. Ha-ha. Tko još u to vjeruje?

Nogomet nije iznimka stvarnosti u kojoj živimo, u kojoj je sve postalo bruto i neto. Igrači se valoriziraju kroz cijenu na Transfermarktu, odlazak na utakmice (pa čak i na utakmice HNL-a) skup je, a originalni dres omiljenog kluba prosječan student ne može si priuštiti ni u snovima. TV-prava ne treba ni spominjati, tu tek dolazimo do teške perverzacije nogometa. Dakle, ne samo da se na ljude gleda kroz to koliko cepaju na tržištu, da trebaš prodat' bubreg da bi pogledao utakmicu uživo, nego čak ni iz udobnosti vlastitog doma ne možeš uživati u utakmicama, osim ako nemaš ugovornu obvezu s nekim od operatera. Nogomet se možda nekad igrao za ljude, no to više nije slučaj. Pametnome dosta. 
 

Suma sumarum 


Kao što je to sramežljivo spomenuto u uvodu kolumne, povod za nju osnivanje je nogometne Superlige u kojoj bi trebali sudjelovati najbolji klubovi liga petica, dok bi klubovi poput Dinama, Zrinjskog, Parme ili West Hama bili bez ikakve šanse da participiraju u njoj. Pomalo sektaški, s jasnim motivima veće zarade i bezobrazno – podle komercijalizacije nogometa u još većoj mjeri nego što je to sada slučaj. Nije dovoljno što igrači poput Harry Maguirea (uz dužno poštovanje) ostvaruju transfere od 80 milijuna funti, što prosječni ljudi odavno ne mogu odlaziti na stadione, ni što klubovi ostvaruju nerealno visoke prihode kroz komodifikaciju igre koja je nekada davno uistinu pripadala svima nama, običnim smrtnicima.  

Nogometaši Sveučilišta u Splitu osvojili šesto mjesto na europskom sveučilišnom turniru



Podrobnije analize Superlige ostavljam puno relevantnijim novinarima od moje malenkosti. I da, slažem se sa svakim od vas koji smatra da je za nogomet već kasno i da to odavno nije narodni sport. Međutim, očito uvijek može gore. 

Sreća u nesreći je da od te Superlige, unatoč najavama, neće biti ništa. Navijačima i ljudima i dalje je previše stalo do nogometa da bi to dopustili. I sva sreća da je tomu tako. Mršava, ali značajna, slamka spasa sporta koji na globalnoj razini ljudima daje utjehu, pruža razonodu i usrećuje ih, nekad i do suza radosnica i ljubljenja ljudi oko sebe koje ne poznaješ. Nogomet i dalje, u svojoj pokvarenoj, iskrivljenoj i pervertiranoj verziji, udaljen od svega što bi u suštini trebao biti, naprosto previše znači ljudima. 
 

Nije sve bruto i neto 


Dečku nepoznatog imena s početka kolumne, ako nekim slučajem ikada ovo pročita, poručujem da se ogluši na priče drugih i da radi to što voli i u čemu je izvrstan.  

Hajduk, čije negledljive igre i zakucanost na 5. poziciju ljestvice izazivaju mučninu vojsci njegovih navijača, zauvijek će biti moj klub, i to ništa neće promijeniti. U obzir ne uzimam ni sprdanje najbližih prijatelja na moje praćenje HNL-a, koji je objektivno trećerazredna razina europskog nogometa, iako sam toga svjestan. Emocije i ljubav su nešto što treba divljati, što treba imati svoje padove i uspone, euforiju i depresiju. I da, radije ću gledati Slaven Belupo – Hajduk, čiji se igrači muče s osnovnim elementima nogometa kao što je to dupli pas, nego neku Superligu u kojoj će derbji biti konstanta i standard. 

Pohlepnim grabežljivim moćnicima najbogatijih klubova svijeta poručujem da je konzistentnost igralište za tupe umove. Sumnjam da je postotak onih koji podržavaju ideju nekakvog elitnog natjecanja ovog tipa veći od 5%. Ljudima treba Dinamo koji na Maksimiru, ruglu hrvatske korupcije i truleži, gazi momčad Josea Mourinha kojoj jedan igrač vrijedi više od cijelog Dinamovog rostera. Ljudima trebaju pobjede Davida protiv Golijata kako bi se prisjetili da nisu galijoti, obični robovi pod vodom sustava koji ne mari za tradiciju, osjećaje i potrebe malog čovjeka. Tako da, poslušajte naš glas. 

Šahisti i košarkaši pokazali izvanredno znanje i vještine na Europskim sveučilišnim igrama


Ljudi ne vole savršeno građene, u kalup ugrađene nogometaše koji daju stereotipne izjave. Ljudi vole igrače kao što je bio Niko Kranjčar, koji lagano debeljuškast, s raščupanom kosom i štucnama na pola noge kruza terenom i ničim izazvan zabije golčinu s 30 metara u rašlje. Upravo zato, na nogometašima je da svojim neporecivim utjecajem i ugledom stanu na kraj ovakvim ogavnim idejama. Budite Pršo, Kranjčar, Cantona i Totti naše generacije, uzori novim generacijama koje možda nažalost nikada neće osjetiti emociju koju bi nogomet trebao nositi u sebi. Nemate pravo uskratiti toj djeci pravo da se s vama smiju, plaču i rastu kao ljudi učeći kako biti velik u pobjedi, ali i porazu. Na kraju krajeva, sjetite se svojih početaka i motiva da se bavite nogometom, prije bijesnih auta, ogromnih ugovora i blještavila reflektora. 
FOTO: ANITA KLASNIĆ/STUDENTSKI.HR