Stereotipi i akademsko jednoumlje

„Stereotip je fiksno generalizirano vjerovanje o nekoj klasi ili grupi ljudi.“ (Cardwell, 1996.).

Neki stručni psihološki portali kažu da su stereotipi rezultati predrasuda i mentalne inercije ljudi pri kategoriziranju ili shvaćanju određenih društvenih pojava. Sve je to krasno, pa i točno što se mene tiče, ali zašto se svi onda smijemo stereotipima?!

Odgovor je jednostavan – jer su smiješni. Unatoč inerciji i predrasudama i etiketiranju i suđenju prema koricama, svaki put kada prepoznamo stereotipnu osobu prasnemo u smijeh jer je stereotip koji poznajemo tada ponovo potvrđen. Poanta je u tome da uspostavu stereotipa omogućuju ljudi koji se stereotipno ponašaju. I, naravno… to je urnebesno.

Ne znam točno zašto, no to me trenutno ni ne zanima. U ovom kratkom tekstiću branit ću postojanje stereotipa za one koji misle da su oni mit, a zatim ću pažnju posvetiti jednom posebnom stereotipu čija mi je pojava itekako intrigantna i za koju smatram da dobro oslikava problem konformizma i akademskog jednoumlja.

Prije početka želim samo naglasiti da poštujem svaku kulturu i stereotip i da mi nije u interesu širiti predrasude ili mržnju prema bilo kome. Također, prikazani pojedinci su u manjini i nisu slika cijele skupine! Tekst je isključivo diskurzivne naravi!

Sumnja li još itko u stereotipe? Ako je odgovor „da“, evo malog kviza! Zove se – wait for it – POGODI ME! Spremni? Krećemo!

Muškarac. Visok. Čvrst ko HRrast. Jak ko bik. Tamna mi kosa, a dlaka na tijelu ne fali. Ramena umene ko bager. Čelo jako i sjajno, a glava robusna i tvrda. Oko vrata zlato. U dvorištu mečka. Volim janjet'nu, Boga i 'Rvacku. Jesi l' me pogodio?! Naravno, riječ je o Hercegovcu. Smatrate da sam površan? Pokušajmo ponovo.

Dama sam. Lijepa do bola. Visoka. Ne da mi se. Ne volim Zagreb, al' živim u njemu. Grla jaka, a jezika brza… jako brza. Svaki detalj na meni ris'o je Bog sam. Moto mi je „utegnuto i sjajno“. Na policama kraj TV-a Grdovićevi CD-ovi , a subotom koordinate SSS (Seka – Seve – Sinan). U pravu sam, naravno. I?! Splićanka rođena. Muška verzija je slična; samo dolazi s Police sunčanim naočalama. I dalje ne pogađate? Hajdemo dalje.

Bijeli Golf TDI – spušteni sa spojlerom i teniskom lopticom na kuki za šlep. Košulja s prugicama utaknuta u hlače. Kopča na remenu – mala do srednje velika. Tene – Nike ili Umbro za nogomet. Na glavi frizura ježić ili vjeverica (podignuta kosa na potiljku). Popravljam sve. Zidam kuću, plaćam rundu i pijem pol'-pol'. Ovaj put ste pogodili sigurno. Naš Zagorac.

Htio sam opisati i stereotip Zagrepčana, ali sam shvatio da bi pritom opisao ništa drugo doli onaj Bosanca.

Kategorija: akademski sterkan!

Naravno, stereotipi nisu samo nacionalne ili regionalne vrste. Pokušajmo s kategorijom „AKADEMSKI STERKAN“! Znam da ste spremni na ovo!

Crni pulover na roza košuljicu. Senf hlače i mokasina na boso stopalo. Na glavi otok u rikverc zalizan. Na faks isključivo fasciklom. Šal – Burberry vezan na muški. Dobar auto, boca na stolu. U teretani na orbitreku. Na faksu baca spiku: ­­– Ovo ljeto u Budvu i na Ibizu.  A već treću godinu u Vodicama.  Znaš me! Ja sam – ekonomist. Možda su vam ekonomisti nepoznati. Hajdemo zapadnije.

Mrzim život i učim u knjižnici na Filozofskom. Studiram najteži faks. Ženke su super, al' ne daju se opisat Gaussovom krivuljom. Svi ostali fakulteti su tečajevi. Već treću godine sam na drugoj. Pogodi me! Strojar glavom i bradom. Dobro… mogu i bolje!

Učim… uvijek! 500 stranica do utorka; umirem (još sam na Uvodu)! Ne znam gdje mi je zgrada fakulteta. Ne razumijem viceve. Gospodin sam čovjek (kad položim ispit spavam u grabi). Ako ne prolupam, zaposlit ću se. Ja sam… pravaš.  Ako ovo niste pogodili, sljedeća je vaša.

Mlada sam i ambiciozna… jako ambiciozna. Ja sam, bez dvojbe, studentica ekonomije.

Kviz je gotov. Naravno da sam pri prikazivanju gore navedenih stereotipa pretjerivao iz čisto didaktičkih razloga, ali sama činjenica da ste raspoznali neke od njih svjedoči trivijalnoj tvrdnji da stereotipi zbilja postoje i da nipošto nisu rijetki. Sada kada smo to utvrdili obratimo pozornost na jedan poseban stereotip.

Riječ je o studentu/studentici humanističkog studija. Najčešće filozofije, psihologije ili sociologije, a ako je riječ o studijskom usmjerenju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, onda se računaju gotovo svi studijski programi. Student uživa sljedeće karakteristike: na glavi čupa (makar je taj grm samo prividno plod nemara), majice bijela ili duginih boja. Hlače od samta ili traperice iskidane – dandy stil. Na nogama starke il' marte, prljave od vina i blata, naravno. Na nosu lenonice ili, u zadnje vrijeme, great gatsbyjevke. Oko vrata palestinka, a zimi kapa s coflekom. I, dakako, šarene čarape.

Naš student želi zaštititi prava (nebitno čija i koja). Prosvjeduje. Pokraj prazne klupe zaposjedne beton pokraj. Mota duhan. Mrzi cajku. Agnostik, naravno. Puši panj dnevno. Pije „Ribar“… al iz plastične boce. Izbrijava u parku (pokraj klupice!), a kad sjedne na stolac, metne nogu pod guzicu. Spreman na pomoć (osim ako ideš u crkvu). Ima tu još štošta, al' siguran sam da je ovo sasvim dovoljno kako bi ste identificirali našeg humanista. Ako misliš da pretjerujem, izazivam te, dragi čitatelju, da provedeš tjedan dana ispred FF-a u Zgrebu. Bit će sasma dovoljno. Ovaj stereotip naglašavam zato što ga u zadnje vrijeme dosta zamjećujem, a dobar je materijal za postavljanje pitanja u sljedećem odlomku.

Određuje li ukus studij?

Kad je riječ o studentima, zašto su stereotipi toliko eksplicitni?! Je li riječ o asimilaciji ili jednostavnom akumuliranju istomišljenika? Formulirano pitanje glasi: određuje li ukus studij ili studij određuje ukus (ukus u širem smislu, naravno – svjetonazorski, stilski i sl.)? Ako ukus određuje studij, onda smo mi studenti vrlo uvjetovana bića nekim neshvativim ili barem čudnim vezama. To bi značilo da to što sam u srednjoj otkrio liberalizam i indie-metal određuje da ću upisat sociologiju; ili pak da to što slušam Karleušu i nosim štiklu u gimnaziji usmjerava moje afinitete k ekonomiji.

Smatram da malo koji teenager izabire studij na taj način premda se sigurno mnogi mladi pri upisu na faks vode irelevantnim karakteristikama za dano zanimanje – što iz želje za pripadnošću, što iz neznanja. Dakle, čini se smiješnim zaključiti da modni stil, seksualna orijentacija, glazbeni ukus ili svjetonazor određuju struku ili zanimanje, što implicira na to da je odgovor na gore postavljeno pitanje ipak da studij određuje ukus.

Ako je doista tako, a čini se da jest, slijedi pitanje: zar smo zbilja toliko čoporativni? Jesmo li zbilja toliko snažni individualci da nas posebnost i želja za pripadnošću utrpa u stereotip? Jesmo li? Recite mi da sam u krivu, pokažite!  

Tekst preuzet s bloga Udruge studenata komunikologije „Komuna“.