Navijačka euforija kao opijum za mase

Svjetsko nogometno prvenstvo tek je započelo, a već mi ga je dosta (bilo mi ga je dosta i prije negoli je uopće započelo).

Prije nekoliko dana na poslu (radim na info-pultu u trgovačkom centru) sam saznala kako ću morati biti primjereno (čitaj: crvene i bijele kockice) obučena kada započne svjetsko nogometno prvenstvo.

Ali samo pod uvjetom da naša draga reprezentacija dogura malo dalje, a ne ispadne na prvoj rupi na cesti. Živimo u državi gdje ima puno više rupa nego ceste pa je jasno zašto im je toliko primamljivo ispadati na prvim rupama koje susretnu. Jednostavno, tako su naučili.

Nakon što sam dobila tu informaciju, u meni se javila potreba za hejtanjem, tako da ako si zagriženi fan nogometne euforije ili nisi raspoložen za hejt, predlažem ti da preskočiš ovu kolumnu.

Svjetsko prvenstvo u Rusiji službeno je započelo u četvrtak 14. lipnja i traje sve do 15. srpnja. Do mojeg rođendana. Malo me srce zaboljelo kada sam to shvatila.

No, nije iz onog razloga koji ti je pao na pamet.

Neću provesti svoj rođendan plačući jer me dečko ignorira zbog finala svjetskog prvenstva koje mu je bitnije od mene i to od mene na moj rođendan.

Provest ću ga s osmijehom na licu jer u životu nisam okružena ljudima koji gutaju očima i ustima sve što se ispred njih servira uopće ne gledajući što proždrljivo unose u sebe samo željni konzumacije novog sadržaja kojeg se nikada ne mogu zasititi.  

Nogometna euforija traje već, pa čini mi se, mjesecima. U stvarnosti, traje nekoliko tjedana. Ali nekoliko tjedana kojih ne bi trebala trajati.

Nemam ništa protiv nogometa, niti naše reprezentacije i ovo hejtanje se ne odnosi na taj sport per se nego na cijelu kulturu i nevjerojatne stvari koje taj sport povlači za sobom.

Ludilo oko ovog svjetskog prvenstva obuzela je u potpunosti cijelu naciju. U svakom kutku od najmanjeg dućana u susjedstvu pa sve do najvećih trgovačkih lanaca mogu se pronaći rekviziti za navijanje, crvene i bijele kockice ne možemo izbjeći. Auti su već ukrašeni, a kafići se bore sa raznim akcijama i pogodnostima da upravo navijači koji nisu mogli otići u Rusiju dođu kod njih svjedočiti ovom čudu.

No, to nije sve. Ovaj val je prekrio i reklame na televiziji. Ponovno su počeli prikazivati reklamu na kojoj pjevaju onaj poznati stih Kako ja nju volim jako samo jedna riječ bi bila to neopisivo prodornim i borbenim glasovima kao da se svi pojedinci u toj reklami spremaju ovog trenutka krenuti u rat. Pogledom probijaju sve ispred sebe, a ja se svakog puta naježim kada vidim tu reklamu.

Kako smo uspjeli nešto tako predivno kao što je ljubav, u ovom slučaju ljubav prema sportu, ljubav prema nogometu pretvoriti u nešto borbeno? Kada smo ljubav izjednačili s ratom? Ne voliš svoju državu dovoljno ako na tribinama nisi spreman baciti suzavac i potući se sa 15 nepoznatih ljudi pritom dobivši nekoliko boca u glavu i šavove koji će te zakrpati dok ponosno pokazuješ svoj novi trofej.

Nogometno ludilo uvuklo se i u oglase. Osim što navijači moraju imati sve rekvizite trgovine za djecu reklamiraju odjeću i obuću za najvjernije male navijače, dok samo ako si pravi navijač ćeš spavati na posteljini sa crveno bijelim kockicama i grbom.

Pod utjecaj su pali apsolutno svi, tako da nakon što upalimo radio, više ne možemo pobjeći navijačkim himnama, voditeljima koji pričaju o svjetskom prvenstvu ili smišljaju svoje vlastite himne iznoseći svoje mišljenje kako je ova godina baš naša i kako ćemo dospjeti vrlo daleko.

Bijega nema i inače ignoriram ovo ludilo samo čekajući da prođe, ali kada je prisilno ušlo u moj život, odlučila sam povući crtu. Naravno, putem reklama, radija, oglasa ili nekog trećeg medija ono ulazi u moj život svakodnevno, ali tada ga još uvijek mogu ignorirati. Mogu preletjeti oglas, promijeniti stanicu ili jednostavno izaći u šetnju bez ikakvih uređaja koji me povezuju sa stvarnim svijetom.

Kap koja je prelila čašu bio je uvjet na poslu da moram nositi navijačku opremu kako bih obavljala svoj posao. Ako išta, upravo ta ista navijačka oprema će me spriječiti da obavljam svoj posao.

No, uzmimo nogomet za primjer. Nogomet kao tzv. najvažnija sporedna stvar na svijetu i pogledajmo ga kao ono što zbilja jest. Svjetsko prvenstvo i euforija koja se pojavljuje svaki put oko svih naših reprezentacija kada one igraju jest jednostavno odvraćanje pažnje.

Parafrazirajući Hladno pivo i Kekina jednostavno ću reći: Bitno da nešto igra za žedna oka da nikog ne dira dok pere il' kuha i da narodu skrati onih osam sati i da lijepo stane među dvije reklame.

Upravo cijela ta ludnica je jedna stvar koja će cijelom hrvatskom narodu odmaknuti pogled na 30 dana koliko god daleko se plasirala naša reprezentacija. Nećemo čuti gafove naših političara niti probleme u kojima se nalazi naša zemlja. Zatvorit ćemo oči i kada se Sabor raspusti te nakon godine dana napornog i teškog rada uzmu dva mjeseca više nego zaslužene pauze.

Jedino bitno u tom trenutku će biti sudac koji nas je zakinuo ili prekršaj koji nam nije dosuđen. Uvijek je sudac kriv i nikada mi nismo skrivili prekršaj. Uvijek krivimo nekoga drugoga i nikada nismo mi oni koji su pogriješili.

Možda je vrijeme da kažemo ne.

Možda je vrijeme da uvidimo kako manipuliraju nama i pokušamo se otrgnuti s njihovih lanaca.

Pokušajmo razmišljati svojom glavom.

Podsjetimo se one bajne i predivne pjesme koju je napisao Dubravko Ivaniš Ripper, član grupe Pips, Chips i Videoclips, čiji refren ide ovako:

I sve je super
I sve je za pet
Kad si muško i voliš nogomet
Ušlagiran i agresivan
Ja sam, dušo, predivan

Navođenje samog refrena je sasvim dovoljno da dokaže poantu koju želim pokazati navođenjem ove pjesme. Naime, pjesma nam pokazuje tatu kako vodi sina na utakmicu. Zvuči bajno, zar ne? Pričekajte prije zaključka jer ono što je sin naučio nakon te utakmice je sve samo ne bajno.

Navijanje i odlazak na stadion je ono što je pomoglo izgradnji odnosa oca i sina, a to je zajednička aktivnost koja podržavam i koju ne namjeravam kritizirati. No, ono što kritiziram jest otac koji sina uči kako je ispravno na tribinama biti pod utjecajem raznih opijata, alkoholnih sredstava i biti agresivan jer to je ono što ga čini predivnim i zbog toga može biti ponosan. To je upravo ono što je pogrešno.

Navijačka euforija nije ništa loše samo po sebi, nego smo mi učinili nešto iznimno loše od nje same.

Trenutak u kojem ljubav izražavaš kroz mržnju je trenutak u kojem smo krenuli krivim putem.

To je trenutak kada se trebamo zaustaviti, pogledati oko sebe i shvatiti što se događa.

Znam da nije cijela nacija nestala u nogometnoj euforiji i znam da ima pojedinaca koji se još uvijek bore protiv ovog ludila i zato apeliram na vas.

Nemojte odustati.

Koliko god se čini da ovih mjesec dana neće biti ništa osim nogometa, to nije istina. Zemlja će se i dalje vrtjeti oko Sunca, problemi će i dalje biti tu, ispitni rokovi će – nadam se – biti riješeni. 

Vjerujem u tebe, u pojedinca koji vidi izvan euforije koja je obuzela svaku osobu pored nas i čini se kao da je stvorila samo hrpu zombija.

Ali isto tako imam i vjere u zombije.

Vjerujem da će se zombiji jednoga dana osvijestiti, shvatiti da ovaj moj tekst nije bio napad na njih i krenuti u nove pobjede. Krenuti u borbu protiv žica koje ih kontroliraju poput onih koje kontroliraju marionete.

A do tada, želim si svu sreću u preživljavanju nogometne ludnice.

A i tebi.