Marljivi, odgovorni, pametni, disciplinirani, redoviti. I - mentalno iscrpljeni

Oduvijek sam se voljela okružiti obavezama. U osnovnoj školi sam išla u glazbenu školu, pa na dramsku, pa na zbor, pa na gimnastiku. U srednjoj sam školi nastavila tako: upisala srednju glazbenu, krenula volontirati, a zadnje ljeto sam i radila. Kao ovisnica o pretrpanom rasporedu, jedva sam dočekala fakultet i hrpu inicijativa u koje se mogu uključiti. Sve je bilo super dok nisam shvatila da više ne mogu i da mi je previše. A to sam shvatila tako što sam, sva pod stresom, došla na ispit i rasplakala se pred profesoricom.

Tako mi svoju situaciju opisuje D. M., studentica 5. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koja od prve godine volontira na tjednoj bazi, radi na puno radno vrijeme od treće godine, povremeno daje instrukcije, a uz sve to redovno studira i polaže ispite s odličnim ocjenama. 

D. je jedna od onih studentica kakve svi znamo – uvijek je na predavanjima, uvijek ima bilješke, uvijek izlazi na sve kolokvije, uvijek dobiva petice. Uz akademske uspjehe uspijeva i volontirati u studentskim udrugama, a uz to i radi.

Od nje, i od studenata sličnih njoj, to se i očekuje. Ako si u osnovnoj i srednjoj školi prolazio s 5 bez ikakvih poteškoća, ako si išao na natjecanja, ako si bio najbolji učenik u razredu, sasvim je logično da ćeš s takvim uspjehom nastaviti i na fakultetu.

Ali uspjeh na fakultetu sam za sebe nije dovoljan. Svi znamo priče o „štreberima s peticama“ koji se ne mogu nigdje zaposliti jer ne znaju ništa konkretno raditi pa je onda logično da svaki uspješan student i volontira, ima studentski posao, provodi projekte i radi sve što može kako bi njegov životopis bio što bogatiji.

No, uspješnom studentu nije dovoljno samo biti član neke organizacije, samo raditi studentski posao, samo sudjelovati u nekom projektu. Ne, on je na vodećem mjestu organizacije, on preuzima puno više odgovornosti nego što bi kao student trebao na svom studentskom poslu, on je voditelj projekta.
 

VEZANO: Umoran sam, ljut i tužan – studenti otvoreno o burnoutu

Na poslu ga u početku svi hvale, oduševljeni su njegovom sposobnošću i ambicioznošću, a onda ju počnu uzimati zdravo za gotovo, do te mjere da ga tretiraju kao zaposlenika – šalju mu poruke kada ne radi i očekuju da odgovori, neke aktivnosti ne mogu se provesti bez njega, a prije nego što ide na godišnji kako bi položio ispite, mora raditi duplo više od ostalih da bi sve nadoknadio. Ili ga čeka brdo posla nakon što položi ispite. Istu stvar opisuje mi i D.

– Ja sam se dovela do toga da sam u firmi u kojoj sam radila kao studentica praktički jedino ja radila posao koji radim. To možda zvuči kao nešto za poželjeti kad si mlada osoba željna validacije šefova s kojima radiš, ali je zapravo bilo grozno. Konkretno, to je značilo da ja nisam mogla uzeti slobodno 2-3 tjedna da riješim ispite. Ja sam stalno radila, samo ne možda 8 sati dnevno nego 2-3 sata. Ali i to te isto psihički umara.

Tijekom ispitnih rokova D. je bila razapeta na toliko strana da se ustajala oko 5 kako bi mogla učiti prije posla, odlazila bi na posao u 9, vraćala se oko 6, a onda bi se bavila studentskim projektom koji je vodila i nastavljala s učenjem. U početku je mislila da to tako treba biti, da su obaveze zdrave, da je dobro što uvijek ima što raditi. No shvatila je da nešto nije u redu kad je počela gubiti motivaciju za studij.

– Kako sam radila kao punopravna članica tima, sve sam se manje osjećala kao studentica. I dalje sam ja odlazila na ona predavanja na kojima sam morala biti, ali nisam više bila toliko ambiciozna. Za kolokvije sam učila iz skripti – inače sam bila jedna od onih osoba koja izrađuje skripte iz literature. Primijetila sam i da imam sve manje snage za učenje.

Nakon 8 sati posla, govori nam, osjećala se toliko umorno da se više nije mogla koncentrirati na učenje.

– Umjesto da učim, počela sam gledati neke glupe serije, kao da se odmorim, ali zapravo sam od njih bila još umornija jer sam ih znala gledati do dugo u noć, a onda se ujutro ustajati i odlaziti na posao. Počela sam i sve više jesti nezdravu hranu pa sam se osjećala grozno jer se debljam… Bilo je to mračno razdoblje mog života.

Njeno ponašanje, govori mi, izgledalo je kao tipičan burnout. Izgubila je interes za sve, na posao je išla s grčem u želucu, nije mogla učiti, a bilo joj je, kaže, muka od same pomisli na ostale obaveze. O svojim problemima nije ni s kim razgovarala.

– Prijatelji su znali da imam puno obaveza, ali to sam oduvijek bila klasična ja, na to su navikli. Roditeljima nisam ništa govorila, oni bi me samo pitali ponekad zašto sam toliko na laptopu kad bih došla kući, a ja bih rekla da učim.

Trudila se da nitko oko nje ne primijeti da joj je teško.

– Mislila sam da moji problemi nisu važni, da sam lijena i nedisciplinirana i da će to proći, samo se moram trgnuti.

No, kad smo suočeni s konstantnim stresom koji utječe na naše uobičajeno funkcioniranje, rijetko se možemo trgnuti sami od sebe. Možemo se zavaravati da je sve u redu, da sve možemo sami i da imamo prolazan problem, no zavaravanje neće riješiti probleme koje imamo.

– U biti, najgore je bilo to razdoblje zimskih ispitnih rokova i nakon toga. Nisam ništa položila na njima, osim par stvari koje sam mogla kolokvirati, osjećala sam se grozno i odlučila da ću nešto položiti na izvanrednim rokovima. Učila sam za taj predmet, nisam stigla dovoljno i eto došla sam na usmeni ispit. Imala sam groznu tremu, a ni inače ne volim usmene ispite. Skroz sam zablokirala na prvom pitanju. Profesorica me pogledala, postavila drugo pitanje na koje također nisam ništa rekla, a onda me pitala zašto sam došla trošiti vrijeme i njoj i sebi ako nisam učila i da nije to očekivala od mene. Bilo mi je grozno to čuti jer sam inače netko koga stvarno motivira kad me profesori pohvale… A čuti ovako nešto na petoj godini fakulteta… Tad sam se rasplakala jer nisam mogla suzdržati suze. Profesorici je bilo jako žao, pokušala me ohrabriti, reći da je u redu, da ima rokova… Kad sam se malo smirila, rekla sam joj da imam previše obaveza u zadnje vrijeme, da ću se srediti i da mi je žao što sam došla nepripremljena. Rekla mi je da bi bilo dobro da porazgovaram s nekim o svojim problemima.

D. u početku tu preporuku nije shvaćala ozbiljno; kako kaže, sredila se, napravila si raspored i krenula je ponovno učiti za ljetne rokove. No, kaže, taj je novi nalet discipline potrajao tjedan dana.

– Nakon toga sve po starom, opet gledanje serija, opet naručivanje McDonalds'a nakon napornog dana na poslu jer sam to „zaslužila“, opet problemi sa spavanjem.

Tad je potražila psihološku pomoć. Na sreću, govori, naišla je na savjetovalište u koje je mogla brzo doći na red, a već mjesec dana redovito ide na susrete.

– Naučila sam da imam problema s postavljanjem granica i da trebam bolje upravljati svojim vremenom. Ne mogu reći da sam sada dobro, no bar znam da imam problem i spremna sam na tome raditi.

To je, poručuje za kraj, i najvažnije.

Priča poput njene ima puno. Zbog prevelikih očekivanja koje im nameće društvo ili koja nameću samima sebi, dobri studenti često imaju problema s mentalnim zdravljem.

Pokazuju to i istraživanja:  istraživanje iz 2022. pokazalo je da je više mladih prijavilo osjećaj burnouta nego druge dobne skupine, dok je istraživanje britanskih radnika iz 2021. pokazalo da je 80% ispitanika Generacije Z izjavilo da osjeća veći burnout od pandemije, u usporedbi s prosjekom od 73% u svim dobnim skupinama. Da imaju problema s mentalnim zdravljem 

Kako spriječiti burnout koji je doživjela naša sugovornica? Teško ako se i dalje nastavimo ponašati kao da dan ima 48 sati, od kojih ih je 40 radno. Sebe i svoje potrebe treba staviti na prvo mjesto, čak i pod cijenu toga da razočaramo roditelje, šefove, profesore.

Lagali su nam kad su nam rekli da za dobar životopis moramo imati 10 stavki prije nego napunimo 22. Preduvjet dobrog životopisa – koliko god to nerealno zvučalo nakon što nas godinama uvjeravaju u suprotno – dobar je život.

A život u kojem s 23 godine patiš od nesanice, u kojem ostaješ budan do 2 ujutro da bi poslao seminar jer ga ne stižeš pisati u normalno vrijeme, u kojem s posla trčiš na predavanje, s predavanja na sastanak projektnog tima, a onda skačeš na call sa šefom, u kojem se ne sjećaš kad si zadnji put otišao na kavu na kojoj nisi morao odgovarati hitne poruke… To baš i nije dobar život.

Ako patiš od sličnih poteškoća, potičemo te da potražiš pomoć. Na ovoj poveznici možeš pronaći veliki popis ustanova koje nude psihološku pomoć, a mjesta koja nude besplatnu psihološku pomoć možeš potražiti ovdje.