DIY: Kako od muhe napraviti slona

Imam jednog prijatelja koji nije htio da ga nazovem pravim imenom, tako da će u ovoj kolumni on biti moj prijatelj Du​ško. Moj prijatelj Duško već tri godine ide sa mnom na faks i stvarno ga obožavam. Kada sjednemo na kavu poslije faksa, on je osoba s kojom se možeš nasmijati od srca i odmoriti dušu i glavu od predavanja. Ali s obzirom na to što se dogodi s njim na predavanjima, stvarno ti je potreban taj odmor…

Sjedimo na predavanju koje počinje u 10 sati ujutro. Sinoć sam legla spavati u četiri ujutro i stvarno nemam volje za životom. Na mobitelu igram neku besmislenu igricu dok profesor priča o nekoj X stvari. Odjednom mi se Duškov glas pojavi na uhu. Je l' mi trebamo ovo zapisivati? Maknem pogled s igrice i pogledam na prezentaciju. Ne treba, rekao je da će nam poslati prezentacije na mail. Ali, Duško nije zadovoljan tim odgovorom. Što ako stavi u ispit ovo što priča, a ne ovo što je prezentaciji? Dušku nije jasno da se ono što profesor priča nalazi na prezentaciji, u natuknicama naravno, ali Dušku također nije jasno da je ono što se nalazi na prezentaciji preuzeto iz knjige koja nam je glavna literatura za ispit. Dolazi do nas potpisna lista. Sedamdeset nas je na predavanju i kada sam se potpisala proslijedila sam listu Dušku i samo mu napomenula da potpiše jednu prijateljicu jer sam se ja vratila svojoj igrici. Dušku se na licu pojavila panika, oblio ga je znoj i krenuo se tresti.
Što ako profesor vidi da sam ju potpisao?
Sjedimo u predzadnjem redu, ne vidi nas profesor, a i svakako nas ne zna poimence, samo ju potpiši.
Duško je dobio napad panike, uzela sam listu i potpisala prijateljicu.

Ja sam jedna od onih osoba koje sve rade u zadnji tren, ne zamaram se previše oko nekih stvari i detalja. Imamo prezentaciju i seminar koje smo morali grupno odraditi. Duško je s nama u grupi. Prezentaciju smo krenuli raditi noć prije izlaganja. Treba sam cca 2 sata da sve to napravimo i sklopimo po Duškovim standardima, jer on je drama queen i veliki perfekcionist. Krenuli smo raditi u 8 navečer. Duško je zapeo na jednom dijelu i odmah krenuo govoriti kako će mu sad trebati cijela noć da to napravi. Za petnaest minuta je to shvatio i napravio. Bili smo gotovi za sat i pol. Sutradan dolazimo na predavanje i pripremamo izlaganje. Na papire smo si sastavili što trebamo pričati. Dolazim s jednim papirom – ostalo ću improvizirati, druga i treća kolegica nisu dobre s improvizacijom, tako da su si sastavile dvije stranice. Duško dolazi s deset papira, jer Duško je pokrio i one dijelove koji nisu obvezni. Nakon što je Duško shvatio da nas tri nismo toliko spremne s papirima (a nismo naravno ni nešto previše spremne usmeno), uhvatila ga je trema kako to neće biti sve perfektno. Dolazi posljednja članica naše grupe, Duško ju upita gdje su joj papiri. Ona odgovara kako nema i da će samo pročitati što ima na prezentaciji. Duško je problijedio i dobio napad panike.

Krenuli su ispitni rokovi. Dan prije ispita. Jedanaest sati ujutro, tek sam se probudila. Duško šalje poruku u grupu: Ekipa, je l' učite? Kako vam ide? Ja sam prošao više od pola i sad sam zapeo na X dijelu, ne kontam to baš. Nemam snage reći Dušku da ne znam ni kako izgleda skripta, ali sam to ipak napisala. Duško je krenuo paničariti za mene i pita me kada ću to naučiti. Ima vremena,a u svakom slučaju ima i rokova.

Dan ispita. Stojim pred faksom i zapalim cigaru. Dolazi Duško. Hej, jesi naučila? Jesi ti shvatila onaj X dio? Nadam se da će biti lagan ispit i da neće tražiti neke detalje. Što ako nam stavi onaj dio, nema baš previše o tome u knjizi? A šta misliš, hoće li odmah danas ispraviti i poslati na mail rezultate? Samo gledam u njega jer je devet  sati ujutro, nemam snage odgovoriti na sva ta pitanja i kažem mu: Ma bit će sve oke, nemoj se brinuti. I onda dolazi onaj trenutak. Ona jedna rečenica koju svi dobro znamo. Ona koja budi neku neobičnu ljutnju u tebi. Ne može se opisati taj osjećaj kad netko izgovori tu rečenicu. Nisam ništa učio, past ću. Stvar je u tome što postoje ljudi koji smiju reći tu rečenicu. Tu rečenicu smijem reći ja, koja sam učila noć prije. Tu rečenicu ne smije reći Duško koji je odlikaš. Duško kaže kako nije učio i da će pasti i da će morati na drugi rok.

Duško nije išao na drugi rok, zato što Duško nije pao. Duško je dobio 5.