Bez 'grama srama: Kako instagrameri uništavaju okoliš
Nekad pravi pustolovi i istraživači prirode za sobom nisu ostavljali ništa osim otisaka cipela, nisu uzimali ništa osim fotografija, ni ubijali ništa osim vremena. Danas za sobom ostavljaju smeće, odnose kamenčiće i biljke, a ubijaju prirodu.
Nekad pravi pustolovi i istraživači prirode za sobom nisu ostavljali ništa osim otisaka cipela, nisu uzimali ništa osim fotografija, ni ubijali ništa osim vremena. Danas za sobom ostavljaju smeće, odnose kamenčiće i biljke, a ubijaju prirodu.
Kao ponosna vlasnica dva insta profila dičim se svojim radom i statusom influencerice. Dani su mi obojeni ružičastim ikonama srca, silueta ljudskih poprsja i oblačića. Poruke i ne otvaram, previše ih je. Svi žele znati gdje je fotkana moja posljednja objava i gdje ću baciti iduću lokaciju.
Ma koga ja lažem? Nisam nikakva influencerica. Nego, da se ja okanim ćorava posla i prijeđem na stvar. Nedavno sam naišla na jednu zanimljivu tezu – instagrameri mijenjaju okoliš. Nekad pravi pustolovi i istraživači prirode za sobom nisu ostavljali ništa osim otisaka cipela, nisu uzimali ništa osim fotografija, ni ubijali ništa osim vremena, da prevedem jednu poznatu uzrečicu. Danas za sobom ostavljaju smeće, odnose kamenčiće i biljke, a ubijaju prirodu, da parafraziram Andyja Hutchinsona. Njima je važno da budu viđeni, a ne da vide, udahnu, prožive i drugima ostave jednako čistu prirodu. Da uberu pare, a ne zrelu divlju krušku bez pesticida i celofana. Malo tko uživa u njenom okusu umjesto u filtriranoj slici.
Danas pustolov, da ne kažem fotograf, može biti svatko, to znamo, s pomoću male džepne kamere ili mobitela. Da biste napravili fotografiju, dovoljan je 1/1000 dio sekunde. Ma kakav Henry Fox Talbot, kakve dagerotipije, kakva kemija. Sve znanje koje trebaš znanje je o punjenju baterije i pokretanju aplikacije. Ostalo će za tebe odraditi pametni telefon ili manje pametan kompaktni fotić. A kad škljocneš, pucaš ravno na mrežu. Bilo koju, najčešće Instagram ili Facebook.
Film Everest. FOTO: NME
Instagram (sada u vlasništvu Facebooka) od svog je pokretanja 2010. rastao munjevitom brzinom. U prvoj godini dostigao je 10 milijuna, a od ljetos broji preko milijardu korisnika. To znači da barem svaka sedma ili osma osoba ima profil. Svaka sedma ili osma osoba na svijetu može vidjeti tvoje javne objave. Svaka sedma ili osma osoba potencijalni je otisak cipele previše za neke lokacije. A mreža stalno zahtijeva nove sadržaje.
Danas su, stoga, insta-pustolovi jedna od najvećih prijetnji očuvanju okoliša. Oni ne mare za prirodu, već za svoj follower count. Moraju reći svijetu: Gle, ja sam na Antarktici u lovu na avanture. Gle, ja sam na Mount Everestu i ne znam hoću li sretno stići dolje, ali to nije važno ako ste mi lajkali fotku. Nema veze što Everest već desetljećima polako postaje najviši svjetski deponij i groblje.
Naš najstariji, najveći, najpoznatiji, najposjećeniji i najzagađeniji nacionalni park koji je zaštitio i UNESCO, Plitvička jezera, u 2017. godini posjetilo je 1,7 milijuna ljudi, a prošle je godine taj broj dosegnut krajem rujna. Procjenjuje se da su do kraja 2018. parkom protutnjala dva milijuna posjetitelja. Četiri milijuna stopala. Prema mojoj procjeni, ispucano je barem pet stotina opasnih selfija. Odbačeno bezbroj komada otpada. Zbog kritične situacije UNESCO nas je nekoliko puta upozoravao, prijetio stavljanjem na popis ugrožene baštine, a razmišljalo se i o skidanju s prestižne liste. Srećom, vlast se na vrijeme trgnula, poslala traženi izvještaj o stanju uz nekoliko iskrenih obećanja, a potom pokrenula ugradnju toliko nužnog pročišćivača otpadnih voda i park je sretan i siguran nastavio snivati snove o milijunskim prihodima.
FOTO: Pixabay
Davno prije društvenih mreža i geotagginga pustolovi su kući donosili fotografije na čijoj su poleđini informacije o lokaciji ponekad rukom upisivali, a ponekad manje ili više glasno šaputali u uši zadivljene rodbine i prijatelja dok su oni lijeno slali fotografije u krug, nastojeći onu najljepšu potajice spremiti u džep. O dalekim, egzotičnim destinacijama nije se moglo čuti niti ih se moglo vidjeti nigdje osim u specijaliziranim časopisima poput National Geographica. A njih se moralo platiti pa nije bilo previše dijeljenja sadržaja, za razliku od besplatnih postova na društvenim mrežama. Znalo se da u Aziji ljudi jašu slonove, no nije bilo Instagrama pa ekipi nije bilo toliko važno da odu tamo, zajašu ih, slikaju se i okače to na story pa poslije proučavaju je li ga simpatija vidjela. Nije bilo Facebooka da se na njemu skupljaju lajkovi. Jedini zid na koji je takva fotografija mogla biti obješena bio je u dnevnoj sobi.
Da bismo spasili jedinu planetu na kojoj ima čokolade, trebamo dobro promisliti o idućem potezu. Geotagat ili ne, pitanje je sad. Promjena kreće od nas. Želimo li se zaista sutra probuditi u boljoj, zdravijoj i manje onečišćenoj budućnosti, moramo početi djelovati danas. Skupljaj plastiku u jedan koš, papir u drugi. Recikliraj. Posadi drvo. Ne dijeli informacije o nepoznatim očuvanim lokacijama. Predivne, čiste i nepoznate lokacije takve bi trebale i ostati. I za kraj pomalo skeptično pozdravljam #trashtag, hešteg pod kojim ljudi objavljuju fotografije onečišćenih mjesta prije i poslije nego što su ih očistili. Izgleda da bez 'grama ništa ne možemo, pa ni počistiti vlastita dvorišta. A cijeli je planet naše dvorište.
