Intervju s mladom socijalnom radnicom: „Shvatila da nije sve ružičasto, pogotovo ne u mojoj struci”

Nastavljamo sa serijom članaka Razgovarajmo o karijeri, u sklopu koje pružamo sliku mlade generacije stručnjaka koja je, unatoč predrasudama i manjku potražnje za mladom radnom snagom, uspjela u pronalasku posla. Ovaj smo put razgovarali s mladom socijalnom radnicom Monikom Hrgom. Ona ima 24 godine i završila je diplomski studij socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Trenutno je pripravnica u dječjem domu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije koji se nalazi u Vugrovcu. 

Posao socijalnog radnika nije nimalo lak. Uz to što u Hrvatskoj nedostaje velik broj socijalnih radnika, oni koji rade na tim pozicijama susreću se s velikim problemima. Od prekomjerne papirologije, prevelikog broja korisnika do korisničkih verbalnih, a, ponekad, i fizičkih napada. Evo što Monika o tome svemu misli.

Njen je posao podijeljen u dvije kategorije – posao odgajatelja i posao socijalnog radnika. Kao odgajatelj radi u direktnom kontaktu s djecom koja žive u domu. Zadužena je za njihovo školovanje, što uključuje pomoć u učenju i pisanju domaćih zadaća, zadužena je i za njihovo redovito obavljanje higijene. Kada su djeca bolesna, brine se o njihovu zdravlju, a katkada ih je potrebno voditi i na liječničke preglede.

– No, nije sve tako strogo i monotono, kao odgajatelj imam jako puno vremena za igru i druženje s djecom. Često s djecom igram društvene igre, gledam crtiće, igram nogomet, pjevam i plešem.

Budući da je još pripravnik, kao socijalni radnik ne može obavljati sve poslove, već pomaže svojoj mentorici. Taj dio posla sastoji se od zaprimanja novih zahtjeva za smještaj u centar za socijalnu skrb, odbijanja ili prihvaćanja takvih zahtjeva, vođenja stručnih timova, pisanja i organiziranja godišnjih i mjesečnih individualnih planova za svako dijete, organiziranja sastanaka sa stručnim timom centra za socijalnu skrb i još puno drugih administrativnih poslova.

– Postoji i dio gdje se posao odgajatelja i socijalnog radnika isprepliću, a to je dio gdje mi se djeca, kada imaju bilokakve probleme, mogu obratiti i zatražiti moju pomoć. Također, djeci se ukazuje i na neka njihova negativna ponašanja te na to kako ih trebaju mijenjati.

Studij ju je u nekim područjima jako dobro pripremio za posao koji ju čeka. Posebno je naglasila savjetovanje koje je jako dobra tehnika za rješavanje problema. Sve tehnike i vještine usvojila je na vježbama i uspješno ih koristi u radu s djecom. Također, na studiju su jako puno razrađivali temu agresivna ponašanja i kako se nositi s njim, što uvelike pridonosi tome da neke situacije i ponašanje djece sagledava iz raznih perspektiva.

– Rekla bih da sam, što se znanja i vještina tiče, dovoljno pripremljena, a sve u čemu se manje snalazim učim i samim kroz samo pripravništvo koje za to i služi.

No, smatra da ju fakultet nije dovoljno pripremio na psihički napor s kojim se svakodnevno susreće.

– U psihičkom smislu, čini mi se da je studij bio usmjereniji na to što sve mi možemo napraviti bolje za osobu, što je sve izgledalo nekako prebajkovito. I sama sam tijekom studija shvatila da nije sve ružičasto, pogotovo ne u mojoj struci, ali tek kada sam vidjela stvarne slučajeve i stvarne životne priče, postalo mi je jasno koliko me studij nije pripremio na ono sto me dočekalo.

Jedna je od težih stvari što socijalni radnici ne smiju govoriti o stvarima koje se događaju na njihovu poslu. Često su izloženi problemima drugih ljudi i to jako utječe na njih, a kada bi s nekim razgovarali o tome – jednostavno ne smiju. Njih i njihov posao veže tzv. profesionalna tajna. Svaka od priča s kojom se upozna tijekom radnog vremena potrese ju.

– Međutim, kad god bih imala potrebu s nekim popričati o tome ili kad bi me drugi pitali nešto o tim pričama, znala bih da ne smijem jednostavno ništa reći. U ovom problemu jako bi mi pomogla supervizija (za sve koji ne znaju što je to – to je neka vrsta grupnih susreta gdje ljudi pomažućih profesija iznose sve probleme s kojima se susreću, a koje ne smije reći nigdje drugdje) koju, nažalost, nemamo organiziranu.

Na pitanje o nasilju koje socijalne radnice svakodnevno doživljavaju ovako je odgovorila:

– Znam od svojih kolegica s kojima sam provodila vrijeme na praksi, pa i sada na ovom poslu, kako su sve bile izložene verbalnom nasilju. Vrijeđanja, vikanja i prijetnje nešto su što socijalni radnik ima priliku svaki dan doživjeti. Samo verbalno nasilje utječe na ogroman stres s kojim se, nažalost, moraju boriti, a to verbalno nasilje često prelazi i u fizičko.

Vezano: Socijalni radnici omraženi u javnosti; studenti otkrili što misle o negativnom prikazu svoje struke

Da se nasilje nad socijalnim radnicima sve češće događa, svjedoči i događaj koji se desio 9. srpnja 2019. godine. Tada se dogodio napad u Centru za socijalnu skrb Đakovo, u tom napadu ubijena je dugogodišnja socijalna radnica.

– Nedavno su svi čuli za ubojstvo socijalne radnice u Đakovu. Najgore mi je bilo čitati komentare ljudi na raznim portalima i stranicama. Mislila sam kako će se ljudi nakon smrti nedužne osobe suzdržati zlih komentara, ali nisu. Tako su za pokojnu kolegicu pisali da je to zaslužila, da smo svi mi otimači djece, neudate i zajedljive žene, uhljebi i slične uvrede. Tako da nisu samo korisnici ti koji vrše nasilje nad socijalnim radnicima nego i drugi ljudi koji možda nikada nisu bili, nasreću, u situaciji u kojoj im je potrebna njihova pomoć.

Tvrdi kako bi država, odnosno nadležno ministarstvo, puno stvari mogla učiniti kako bi zaštitila njih i njihovu struku. Sam broj slučajeva koji jedan socijalni radnik ima ogroman je, dakle nedostaje radnika. Također, tvrdi da je previše papirologije, sve što se unosi na računalo mora biti i u papirnatom obliku, što uvelike usporava posao.

– Što se tiče definiranja kaznenih djela ili eventualnih sankcija, smatram kako nema puno prostora za mijenjanje, nego se kazneni postupci jednostavno moraju provesti i kazne ne smiju uvijek biti minimalne.

No, svu odgovornost ne treba prebacivati samo na državu. Puno grešaka svakodnevno se događa u društvu, a ljudi ponekad neke oblike nasilja jednostavno odluče ignorirati.

– Kada bi svaki susjed prijavio nasilje koje čuje kat iznad, kada se u školi i vrtićima djelatnici ne bi bojali reakcije nasilnog roditelja, došlo bi do pravovremena reagiranja u kriznim situacijama. Upravo je to ono što nas čini nemoćnima, jer nismo, nažalost, vidoviti i ne znamo što se događa u svakoj obitelji te često ne možemo reagirati na vrijeme, nego samo onda kada je već prekasno. Socijalni radnik taj je koji mora magično riješiti sve probleme, ali često nema dovoljnu moć.

– Biti socijalni radnik posao je za koji je potreban poziv. Svima koji razmišljaju o upisu socijalnog rada ili koji ga sada pohađaju, a zaista to smatraju svojim pozivom, poručila bih da ne odustaju. Biti socijalni radnik u Hrvatskoj nije lako, ali uvijek će biti neka osoba koja će zahvaljujući našem radu promijeniti svoj život na bolje, a to je ono što čini nas posao posebnim.