O komercijalizaciji Božića i umjetnim božićnim drvcima

Svake se godine iznenadim koliko se rano postave božićni ukrasi. Znaju korporacije da je potrebno što prije početi podsjećati ljude na blagdane, vrijeme darivanja, pa da što ranije izvuku novčiće od naivnih potrošača zaslijepljenim lampicama. Sigurno mnogi slučajno pogrešno pročitaju stanje računa od prevelikog blagdanskog blještavila, promakne im minus na tekućem računu.

Znam da zvučim grinčevski, ali budimo realni na trenutak i zapitajmo se kolektivno što smo napravili od Božića? Kako piše u jednom članku tragikomičnom članku: Hrvati za Božić troše kao pijani milijarderi. Prosinac, doba božićnih blagdana, svugdje je vrijeme najveće potrošnje, pa tako i u Hrvatskoj. Prema procjenama, građani u posljedjem mjesecu u godini u prosjeku potroše i do 25 posto više novca. Blagdanska potrošnja, prema dosadašnjim istraživanjima, iznosi više od 12 milijardi kuna, a ta brojka raste iz godine u godinu. 

S televizijskih nas ekrana već bombardiraju reklame pozivajući nas da najmilijima kupimo mobitel ili tablet, novi auto, parfem, majicu, hlače, knjigu, namještaj... Nema kraja kreativnosti i sposobnosti trgovaca da prodaju svoje proizvode. Izlozi trgovina zovu na trošenje za blagdan koji je samo jedan dan u godini, a u razdoblju oko tog dana potroši se najviše u cijeloj godini. Trgovački su centri prepuni ljudi praznih džepova i šupljih glava. Jedina je blagdanska okupacija kupiti sve što treba, ali i ono što ne treba. Vidljivo je kako je ovo otišlo predaleko, a za to smo si krivi – mi sami. Božić me asocira na obiteljsko čišćenje kuće, pravljenje sto vrsta kolača, mamu koja je u panici jer uskoro dolaze gosti, a meso još nije gotovo, tatu koji potajno uzima kolače da mama ne vidi. Zatim slijedi dolazak rodbine, otvaranje poklona, prejedanje u raskošnim sljedovima hrane, a sutradan već na njega zaboravljamo. Iako volim sve ove male stvari koje čine Božić, čini se kao da te male stvari na koncu dana puno koštaju. Ne samo novaca, već vremena i stresa uzrokovani tome da težimo savršenstvu. Savršeno čista kuća, savršeno osmišljeni jelovnici, savršeno tempirano posluživanje hrane, savršeno odabrani pokloni, savršeno savršenstvo... Težnja savršenstvu oduvijek je bila ljudska deformacija, ali možemo li barem jednom u životu zaboraviti na to i prepustiti se druženju s bliskim ljudima bez da stvaramo nepotreban stres.

Kao da su ljudi potpuno zaboravili bit Božića. Pa, da se prisjetimo... Božić je kršćanski blagdan kojim se slavi rođenje Isusa Krista (utemeljitelja kršćanstva). Riječ božić zapravo je umanjenica riječi Bog, pa – gdje je nestao Bog? Volimo za sebe govoriti kako smo vjernici; kao narod, kao nacija ponosni smo na to. To je dobro i lijepo. No, nešto nije kako bi trebalo biti.

Isus, kojemu je na Božić rođendan, rođen je u štalici. Prema tome, vrijeme darivanja može značiti samo darivanje ljubavi na koju smo svi nekako zaboravili. Kako kažu mudraci, nije važno činiti velike stvari, nego male stvari velikim srcem. I to će nas učiniti sretnima i  ispunjenima, a ne neki isprazni ukrasi, sobovi i kuglice na boru. Kad smo već kod bora, uzmimo za primjer ritual kićenja bora. Tako jednostavan, neizbježan dio božićne tradicije. Primarna ideja je da se okupi obitelj, da se druže i smiju dok ne okite bor u toplini doma. U što se to pretvorilo? U dugačke redove nanizanih, odsječenih borova po ulici kako bi potrošački puk mogao izabrati koji od njih ima odgovarajuće veličine iglica i nijanse zelene boje da bi mogli ukrasiti svoj dom za koji nikog nije briga. Nikog nije briga za vaš božićni bor, čak ni vaše članove obitelji. Njih je briga za poklone ispod tog istog bora, ne zanima ih je li on pravi ili umjetni. Umjetno božićno drvce je mala stvar, užitak ukrašavanja bora s obitelji je s velikim srcem. Male stvari s velikim srcem. Pravo božićno drvce je velika stvar, činjenje bespotrebne štete prirodi je s malim srcem. Velika stvar s malim srcem. Milijuni stabala svakodnevno dožive svoj sudnji dan zato što vaši osjetilni pupoljci vole miris božićne jelke. 

Što se mene tiče, nisam vjernik, no nikad se nisam osjećala ateistkinjom jer sam ateizam smatrala previše arogantnim u samom odbijanju Boga – ali agnosticizam mi je izgledao odgovarajući za ljude koji su bili neprestano zapanjeni stvarima, uključujući i religiju. U konkretnom slučaju, zapanjena sam onima koji se nazivaju vjernicima, a jedina briga im je pečenje i mlinci, rakija i vino ili izlasci u klubove. Kao takva, ne mogu ne primijetiti što su oni koji se nazivaju vjernicima uspjeli postići od jedne tako lijepe ideje o slavlju Isusa Krista. Kao takva, ne mogu ne posumnjati u cijelu ideju oko slavljenja rođenja Isusova. Božić je iskomercijaliziran do granica zdravog razuma, a mi plivamo u tom moru i ne vidimo kopno na kojem je mali Isus, rođen na slami, koji će kad odraste slati poruke: Budite poput male djece, Carstvo Božje je u vama, Kako želite da vam ljudi čine, činite i vi njima tako, Ljubi bližnjeg svog... 

Mislim da bismo kolektivno, kao narod, trebali ustati protiv korporativne buke i reći: Za promjenu kupimo malo mira i tišine. Prije nego što sve potrošimo na igračke.